Noć se otvara kao rana. Mi, krv što teče uzvodno, puls u prsima udara protiv rebara, tijelo drhti, dah reže, koža se trza. Sjene plešu unutar tebe, šapću, vuku te dalje. Ti si u njima, one su u tebi.
Prvo dolazi šapat. Provlači se kroz pukotine zidova, kroz dim koji nosi glasove svih koji su išli prije tebe. Šapat iz djetinjstva, kad si čekao da nešto, bilo što, konačno počne. Sad je počelo. Osjeti kako ti treperi koža, kako ti tresu pluća, kako srce lupa u ušima dok noć šapuće tvoje ime, dok tvoja krv zna. Ovo je trenutak, ovo si ti, ovo je tvoje tijelo što odbija nestati.
Srce udara. Ne kao bubanj. Kao čekić na nakovnju. Kuje nešto novo od svega što smo bili. Svaki otkucaj odnosi komad staroga života, odjeću tuđu, nametnute uloge, sjene koje smo nosili. Ostaje meso, krv, tijelo što kaže, ne nestajem.
Vatru smo zapalili sami. Papire s tuđim imenima bacili smo u plamen. Dim se vije, crn, gorak, oslobađajući. U njemu plešu izobličene siluete prošlih života, gaze po tvojim kostima, zovu da kreneš dalje. Udahni. Osjeti kako goriš iznutra. Ovo je naš ritual, naš bunt, naš glas, naš život.
Čuješ li sada?
Negdje duboko, ispod rebara, glas. Nije tvoj. Nije tuđ. Stariji od tebe. Glasovi svih koji su stajali na rubu i birali, nazad ili naprijed. Oni su birali nazad.
Mi ne možemo.
Mi biramo naprijed.
Trčimo kroz noć koja nije samo tama nego i obećanje. Noge peku, pluća gore, dah reže, tijelo se sjeća godina čekanja tuđih života. Svaka stanica vrišti, ja postojim. Svaki pokret postaje svjedočanstvo, svaki otkucaj nosi težinu odluke. Bolje je ovo, sirovo, krvavo, brutalno, nego utrnulost.
Na zavoju vidim tvoje lice. Uplašeno? Možda. Ali iza straha, glad. Glad koja grize, koja svijetli u tami, glad koja ne prašta. Konačno glad za onim što je tvoje.
Lanci padaju. Tiho, polako rđaju, pucaju tamo gdje smo ih nosili predugo. Ožiljci će ostati. Neka. Svaki ožiljak svijetli u noći kao znak da smo preživjeli. Svaki znak je ritual. Svaki znak je tvoje tijelo što odbija nestati.
Probijamo se. Ne kroz metaforu, kroz beton stvarnosti. Na drugoj strani nema obećane zemlje. Samo tama. Samo dah. Samo tijelo koje zna da je novo. I to je dovoljno.
Tišina koja sada dolazi nije praznina. Ona nije odsutnost, ona je ritual. U toj tišini glasovi ne nestaju. Plešu, skrivaju se, povlače dah i pripremaju novi udarac. Tišina je prostor u kojem se rađamo iznova, gdje odluke postaju oblik, a tijelo znanje.
Ovo je naš ritual,
naš bunt,
naš glas,
naš život.
Jer ovo je život.
Dlanovi mokri, znoj hladi kralježnicu, dah zapinje u grlu, koljena drhte, svaki udah pulsira kroz kosti, svaki otkucaj odzvanja u prsima, svaki treptaj oka nosi težinu svijeta i tvoje krvi. Glasovi iz sjenki šapuću kroz tvoje tijelo, glasovi poziva. Glasovi pobune. Svaki udah, svaki otkucaj, ritual, tijelo, krv, sloboda, tvoja prisutnost, tvoja moć.
Noćas se rađamo iznova. Svaki trenutak, nova utvrda srušena, nova istina izgovorena. Svaka sjena, svaki udah, svaki otkucaj, naš glas, naš bunt, naše tijelo, naš život, naše ime.
Glasovi se uzdižu visoko.
I mi s njima.
A ti?
Što ćeš učiniti s glasovima u sebi?
Nova godina.
Nove odluke.
Hoćeš li ih osloboditi?
Hoćeš li ih nositi kao krv u svojim kostima?
Hoćeš li biti tijelo što vrišti ili sjena što šapuće?
Matija Gerić
