Rođena sam u ledenom udisaju neba, u trenutku kad se hladni dah oblaka spoji s izgubljenim zrncem prašine što godinama luta visinama. Rađanje osjećam kao tihi pritisak svjetlosti, hladan, ali nježan, trenutak u kojem se nevidljivi vrtlog pretvori u uzorak, u moj prvi, nježni oblik.
Ja sam pahulja, dijete oblaka koje hladnoću ne doživljava kao opasnost nego kao ruku koja oblikuje. Ne žurim prema zemlji, ne poznam želju kapi koja traži tlo. Moj put je ples koji ne poznaje težinu. Vjetar me dotakne sa strane, na rubovima, kao da mi isprobava granice, istražuje jesam li spremna da mu se prepustim. U njegovom dahu osjećam trag mirisa borova iz doline, oštar, smolast, kratak, kao da netko dolje pali staru priču i pušta da se njen miris penje natrag k meni.
Spuštam se kroz zvukove koji jedva da su zvukovi. Lagani šum zraka koji me nosi, nalik polusnu, duboko podrhtavanje rijeke pod ledom, nalik ustrajnoj misli koju ne možeš utišati, šuštanje drugih pahulja čiji pad čujem tek kad mi se sasvim približe. Svaka je drugačija. Neke stružu zrak oštrim bridovima, neke plešu u spiralama kao da se smiju, neke nestanu prije nego što ih stignem upoznati.
Mirisi se mijenjaju dok propadam sve niže. Najprije samo prozirna, metalna čistoća neba. Zatim nešto zemljano, skrovito, kao prisjećanje koje se vraća iznenada. I naposljetku, tanak trak dima iz nečijeg dimnjaka. Topao, tvrdoglav, ljudski. Podsjeća me da dolje postoje ruke, koraci, tišina pod krovovima, život koji diše unatoč hladnoći.
Moj pad nije spuštanje, više nalik unutarnjem slušanju. Ponekad me vjetar naglo zarotira.
Rez.
Trzaj.
Okret.
Kao da me cijelu preokrene. Pa me pusti. Pa opet zgrabi. Sitni trzaji kroz zrak. Reže me. I opet me nježno vrati. Ali ne pucam. Moja krhkost nije lom, nego oblik koji može izdržati vlastitu nježnost.
Kad napokon legnem, nisam svjesna ničega osim pada. Ni bijele tišine, ni svjetlosti koja dolazi, ni svijeta koji diše. Samo lebdim.
I onda, mek, topao, drhtav, blizu.
Zec.
Padam na njegov nos.
Njegove oči se naglo otvore.
Uplašen.
Poskoči.
A onda, trči.
Brlog je malen, hodnici su mrak i sjena.
Zec skače, poskakuje, krzno mu leprša, uši mu lete.
Svaki njegov trzaj odjekuje kroz mene, kao da se cijeli zrak oko nas trese, a ja klizim uz njegov ritam.
Osjećam njegovu brzinu, energiju koja se prelijeva, paniku koja se topi u gibanjima.
Svaki skok, svaki okret, svaka treptava sjenka postaje moj ples u zraku.
Nisam prepreka. Nisam težina. Samo tihi pratilac u njegovoj trci, prozirna prisutnost koja ga dodiruje nježno, gotovo nevidljivo.
Zec se naposljetku smiruje. Udahne duboko. Gleda oko sebe. Još drhti, ali više nije u panici.
Ja ostajem na njegovu nosu, titram.
Titram na njegovu nosu. Kao kratka misao zime. Nježni dodir koji je probudio jedno malo biće.
Možda ću se otopiti. Možda skliznuti niz njegovo krzno.
Ali ovaj trenutak, mali, topli, tiši od bilo koje riječi, bit će moj najdulji oblik.
I najistinitiji.
Matija Gerić
