Ne traži ju.
Dopusti joj da te nađe.
Onu ženu čije ime još ne znaju, ali čiji se obris ponekad pojavi na rubu jutarnje misli, kao nejasna sjena koja se ne gubi, bez obzira koliko puta uvjeriš sebe da si prestao čekati.
Ona ne dolazi kad sve posložiš.
Ne pojavljuje se kad misliš da si spreman, snažan ili savršen.
Dolazi kad prestaneš bježati od sebe i počneš slušati ono što osjećaš.
U tišini koja ne pritiska, nego oslobađa.
U šumu lišća što šuška pod vjetrom.
U lakoći koja te obuzme kad dopuštaš običnom danu da te nosi.
U osmijehu koji se pojavi niotkuda, i u trenutku kad zaboraviš da ga očekuješ.
Možda će te pronaći dok stojiš u redu na blagajni s kruhom u ruci, potpuno običan.
Možda dok vraćaš knjigu u knjižnicu, osjetiš miris starog papira, dodir korica pod prstima i tišinu između polica, i u tom malom, običnom trenutku shvatiš da si bliže sebi nego ikad prije, da je svaki tihi korak koji si napravio do sada vodio upravo ovdje.
Ljubav ne traži savršen trenutak, traži istinu.
A istina se pokazuje u običnim, malim stvarima.
Njena ruka na tvojoj neće tražiti da se mijenjaš.
Bit će tiha potvrda da si već dovoljno dobar, čak i sa svojim pukotinama.
Ona vidi tvoje slabosti, ali ne da bi ih ispunila, nego da bi ih prepoznala kao mjesta gdje dolazi svjetlo i čini te cijelim.
Svaki tihi dodir, svaki pogled, svaki uzdah, poput malih škripavih vrata koja vode unutra, gdje se konačno osjećaš kod kuće.
Ona te voli takvog kakav jesi.
U njenoj blizini tvoje sumnje neće nestati, ali prestaju biti teret.
Postaju znak da stojiš čvrsto na svom tlu, gdje se ne skrivaš, nego živiš.
I zato, dopusti joj.
Ne zatvaraj se pred mislima da nisi spreman.
Nisi ni trebao biti spreman, ljubav nije ispit, nego otvaranje.
Doći će ti tiho, kao prvo jutarnje svjetlo koje ne budi, nego nježno otkriva obrise svega što te okružuje, dovoljno da vidiš put, dovoljno da ostaneš miran.
Ne traži ju.
Dopusti joj da te nađe.
I kad dođe,neće biti velike geste.
Neće biti vatrometa.
Bit će jedan pogled, jednostavan, a opet toliko snažan da osjetiš kako ti se svijet pomiče, kako svaki kutak tvog unutarnjeg prostora odjekuje prisutnošću.
Dom nije zid, ni adresa, ni vrijeme.
Dom je mjesto u sebi gdje se više ne skrivaš.
A kada je ugledaš i kad ti duša napravi onaj tihi okret, ne prema njoj nego prema sebi, spoznat ćeš:
da čekanje nije bilo prazno,
nego put kojim si kročio prema vlastitoj dubini.
I u tom trenutku, u toj maloj, neuhvatljivoj, električnoj tišini između dvoje ljudi,
shvatit ćeš da ljubav ne dolazi da te ispuni,
nego da te probudi.
A to je tren u kojem sve postaje moguće.
Tren u kojem se život, bez najave, otvori.
Tren koji nema kraj.
Jer ona je napokon stigla.
A ti si, prvi put, potpuno prisutan da je vidiš.
Na kraju, kada te pronađe, uzimaš sve što imaš, staviš u torbu i znaš da si spreman. Spreman da te ona povede na putovanje zvano život, s osmijehom, s tvojim nesavršenostima, sa snagom koju nisi ni znao da posjeduješ, i tiho osjetiš, da svaki korak od sada ima smisao.
Matija Gerić
