Kad je srce znalo čekati

Prosinac je dolazio kao hladna ruka na čelu, ne dira te, ali znaš da je tu. Osjetio bi ga prije nego što bi ga vidio, kao da se zrak, nekim starim jezikom, prisjeća davnih vremena.

Stajao si uz prozor, čelo pritisnuto o ledenu staklenu površinu i gledao u tamu koja nije bila prazna, nego gusta, teška, gotovo opipljiva. Grane su vani stajale kao staklene ruke, zemlja ukočena pod crnim nebom, a iza tvojih leđa, u sobi, gorio je jedan jedini plamen. Ne svijeća, nego mala, usamljena duša. Plamen koji se u staklu lomio tako da je lebdio između tvog lica i noći. U tom prostoru između odraza i tame znalo se, nešto je počelo.

Ljudi su tad bili drugačiji. Sporiji, kao da su se uskladili s ritmom koji nije pripadao satovima, nego zemlji samoj. Advent nije bio vrijeme. Bio je dah. Kuća je disala. Pahulja je tražila svoje mjesto. A srce je imalo svoju mjernu jedinicu tišine.

Čekalo se.

Bakine ruke još pamtim bolje od riječi. Stavljale su grožđice u tijesto s tišinom koja nadilazi običan čin. Prsti, bijeli od brašna, polagali su jednu tamnu, rumom natopljenu grožđicu točno u sredinu, ne kao sastojak, nego kao znak. Mjesto u kojem će se, kad se sve ispeče, pojaviti mali komadić sunca zarobljen u zlatnoj utrobi kruha.

Čekalo se rukama koje ljušte orahe. Polako, strpljivo. Ljuska bi pukla oštro, kao da se prelama hladno jutro, a unutra bi se ukazala svijetla jezgra, topla, uljena, čuvajući ljeto koje se pravilo da je otišlo.

Čekalo se očima koje prate kako tijesto polako diže pod krpom. Kao tiha plima što vraća more u luku. Tkanina bi se napinjala, disala,kao da ispod nje diše nešto još nepoznato.

A najviše se čekalo srcima koja su znala, prava čuda nikad ne dolaze naglo. Ona se šuljaju. Rastu u tišini. Dok ih ne primiš kao da su oduvijek tvoji.

Mirisi su se vješali po kući poput teških, zlatnih ukrasa, cimet, klinčić, rum, dim jasenovog drva. Vanjski zrak bio je oštar, lomljiv, pucao je pod nogama poput leda na lokvi. Ali unutra… unutra je postojalo nešto toplo, gotovo živo. Vatra je govorila svojim starim jezikom. Sjene su plesale po zidovima, pokoravajući se samo plamenu.

U tom vremenu nije bilo samoće. Čak ni kad si bio sam. Kao da se cijeli svijet sabrao u jedno biće, koje diše u istom ritmu. Svaka kuća imala je svoj plamen. Ali svi plamenovi bili su povezani.

Na ulici, ljudi su se sretali pogledima duljim nego obično. Osmijeh je bio topliji, gotovo povjerljiv. Uskoro, reklo bi se tiše nego šapatom. I to je bilo dovoljno. Jer u tom jednom ,uskoro, bilo je stisnuto sve, umor što se pretvara u radost, nada što se boji sama sebe, unutarnja svjetlost još bez oblika.

Tada bi se činilo da cijeli svijet lebdi u tišini. Plamen svake kuće treptao je poput srca koje kuca u mraku. Zrake svjetlosti iz prozora plele su nevidljive niti kroz zrak. Iz tih niti rađale su se male, gotovo nevidljive iskrice, treptale poput svjetlucavih krila, lebdeći iznad snijega i krošnji, čuvajući tihu, drevnu tajnu.

Večeri su bile duge, guste. Nebo rano spuštalo svoje kapke i sve se zbivalo bliže licima, bliže dahu. Govorilo se tiho, onako kako se govori kad riječi nisu sve. Djeca su učila bez pitanja, ovako se živi, ovako se čeka, ovako se voli. Ne rečenicama, nego rukama, toplinom, koracima koji vode od tebe do drugoga.

Najdublje od svega bio je osjećaj da se nešto događa. Ne izvan nas, nego u nama. Advent je bio trudnoća duše, tiho nošenje svjetlosti koja je već tu, ali još ne progovara. Ljudi se nisu žurili Božiću. Čekanje je samo po sebi bilo sveto.

I onda, gotovo neprimjetno, sve se promijenilo. Ne u svijetu, nego u zraku između daha i misli. Snijeg je padao tako tiho da je svijet stao u dahu, u tihom treptaju. Kuće su na trenutak plutale u skrivenom, mekom svjetlu.

Shvatio si, ono što smo čekali nikada nije dolazilo izvana. Čudo je već bilo tu, rasuto po nama kao sitne iskrice, u toplim rukama, u skromnim gestama, u plamenu koji je znao više od nas.

Čekanje nije bila praznina. Čekanje je bio način da srce postane dovoljno tiho da prepozna ono što traži.

Vani je snijeg šutio. Unutra je plamen disao. A između njih, ti. Konačno na mjestu koje te cijelu godinu zvalo bez glasa.

Put do kuće nikada nije bio samo put. Bio je povratak onome što je oduvijek čekalo u tebi.

Matija Gerić