Božić se ne približava ravno. Ne dolazi kalendarom ni datumom. On se uvuče. Uđe u kuću kroz pukotine, kroz kasniji mrak, kroz tišinu koja se zadrži u sobi kad se ugasi svjetlo. Uđe u tijelo prije nego u misao. I tada svi nešto očekujemo, iako rijetko znamo reći što. Govorimo, čudo. Govorimo, nada. A zapravo…
Magla je te noći padala kao gusta, topla tišina, spuštala se na zemlju kao da je netko prosuo mlijeko preko svijeta. Hodao sam polako, osjećajući kako mi se svaki korak raspršuje u toj bijeloj zamućenosti, kao da hodaš kroz misli koje još nisu odlučile svoj oblik. Magla me dodirivala meko, gotovo senzualno, onako kako se…
Rođena sam u ledenom udisaju neba, u trenutku kad se hladni dah oblaka spoji s izgubljenim zrncem prašine što godinama luta visinama. Rađanje osjećam kao tihi pritisak svjetlosti, hladan, ali nježan, trenutak u kojem se nevidljivi vrtlog pretvori u uzorak, u moj prvi, nježni oblik. Ja sam pahulja, dijete oblaka koje hladnoću ne doživljava kao…
U tišini što je prethodila olujnoj bitci, vitez je kleknuo, ne da bi molio, već da dotakne hladnu zemlju koju će zauvijek učiniti svojim oltarom sudbine. Usne su mu dotaknule hladnu zemlju kao pečat, kao zavjet, kao posljednja rečenica koju ispisuje tijelom. Dok je klečao, osjetio je kako zemlja miriše na prah kostiju, na staru…
Ne traži ju. Dopusti joj da te nađe. Onu ženu čije ime još ne znaju, ali čiji se obris ponekad pojavi na rubu jutarnje misli, kao nejasna sjena koja se ne gubi, bez obzira koliko puta uvjeriš sebe da si prestao čekati. Ona ne dolazi kad sve posložiš. Ne pojavljuje se kad misliš da si…
Bio jednom jedan čovjek, nazvat ćemo ga Mata, čije je srce bilo poput knjige pisane nevidljivom tintom. Svi su ga vidjeli, nitko ga nije čitao. Hodao je ulicama kao jesen koja tiho pada, povučen, tih, a u njemu, ah, u njemu! Plesala je simfonija želja koje nitko nije čuo, pripadati nekome, zagrliti nekoga, biti nečiji….
Prosinac je dolazio kao hladna ruka na čelu, ne dira te, ali znaš da je tu. Osjetio bi ga prije nego što bi ga vidio, kao da se zrak, nekim starim jezikom, prisjeća davnih vremena.Stajao si uz prozor, čelo pritisnuto o ledenu staklenu površinu i gledao u tamu koja nije bila prazna, nego gusta, teška,…
U tišini koja više nije praznina, nego napeta koža svemira što diše pod našim prstima, rađa se zov. Ne izgovoren pred oltarima, nego onaj što se razlijeva kroz kosti, nezaustavljiv poput prvog lomljenja leda na rijeci, sirov poput daha zemlje što se budi iz podzemne tame.To je trenutak kada vlastita sjena postane duža od svijeta,…
