Znaš li kako se pada s neba?
Ne grmljavinom, ne vatrom, ne veličanstvenim lomom svjetlosti. Pada se polako, perje po perje, šutnja po šutnja. I najgore je što sve to izgleda kao stajanje, dok te vlastita ruka polako izdaje i dok ti šapat vlastite duše šapuće: Nije ovo tvoje nebo.
Rekao bih da sam vidio zlo, ali to bi bila utjeha. Istina je hladnija, nisam mu se suprotstavio. Nisam digao mač protiv tame. Samo sam spustio krila kada su me trebala, a u tom trenutku me vlastita vjera izdala. Hodanje je bilo lakše. Zemlja toplija. Nebo daleko i zahtjevno. I dok sam hodao, izdaja je bila moj tajni suputnik, tiha, elegantna, gotovo zavodljiva.
Promatrao sam kako se urušava carstvo, ne pod udarima osvajača, nego pod našom tišinom, pod izdaju koja je prolazila kroz sve nas. Pod koracima onih koji su mogli stati, ali su nastavili dalje. Pod šapatom onih koji su mogli viknuti, ali nisu. Bio sam jedan od njih, anđeo koji je zaboravio zašto ima krila, a koji je vlastitu savjest polako izdao, korak po korak.
Slabost ima miris. Slabost je izdaja samome sebi. Nije to nedostatak snage, to je odbijanje da je upotrijebiš, dopuštanje da te tvoja unutarnja tama, tihi izdajnici, oblikuje. Stajao sam na raskršćima gdje je istina krvarila u prašini i gledao. Ruke su mi ostale čiste samo zato što ih nisam podigao. Nebo me zvalo imenom, a ja sam glavu okrenuo, jer je šutnja bila lakša od borbe, a izdaja tiša od krika.
Najzanimljiviji je međuprostor, vrijeme kada još nisi pao, ali više ne letiš. Tu se izdaja oblikuje u sjenu. Tu krila trunu, a ti se pretvaraš da još pripadaš nebu, dok unutarnje sile polako kradu sve što jesi. Pad je tada kao unutarnja trulež koju vanjski svijet ne primjećuje.
U meni su postojale dvije sile, graditelj i rušitelj. Oba sam izdao. Graditelja sam utišao jer je tražio trud, tražio energiju, tražio žrtvu. Rušitelja sam hranio jer mi je obećavao mir bez napora. I tako sam postao ništa, sjenka izdana od same sebe, oblik bez jezgre, prostor u kojem je hladni vjetar izdaje šaputao kroz prazne hodnike duše.
Tražio sam ljude koji će me sačuvati. Ali nitko ne može držati tvoja krila ako ih sam ne podižeš. Okružio sam se onima koji su šaputali da je u redu ne letjeti, da je tlo sigurnije, da je nebo precijenjeno. I vjerovao sam im jer sam već bio polomljen, jer je izdaja postala rutina i jer je lakše bilo slijediti njih nego sebe.
Nisam pao zbog tame.
Pao sam zbog umora.
Pao sam jer sam dopuštao izdaji da prolazi kroz mene, korak po korak.
Biti svijetao nije lako. Svaki dan predstavlja kamen, podići ga ili pustiti da te zdrobi. I ja sam ih puštao, dok nisam bio zatrpan vlastitim odlukama, vlastitim izdajanjem. Bojao sam se borbe ne zato što ću izgubiti, nego jer više nisam znao zašto bih trebao stati na noge.
Sad stojim negdje između, u zoni u kojoj se pad može protegnuti u cijeli život ako mu dopustiš. Krila mi vise kao pocrnjeli rubovi pisama koja nikad nisam poslao. I tek sada razumijem, nisam pao zbog slabosti. Pao sam jer sam je svakodnevno birao, dopuštajući izdaji da polako prekriva sve što sam bio.
Možda nisam srušio svjetove mržnjom.
Ali sam ih zakopao šutnjom, a izdaja je bila moj tihi grobar.
Šutnja ubija, a izdaja šapuće dok svi gledamo u stranu.
Ako postoji spas, on ne dolazi iz milosti ni iz pokajanja.
Spas je banalan izbor.
Podići kamen ili ga pustiti.
Odgovoriti kad te nebo pozove, makar ti glas drhtao.
Učiniti pokret koji nije lak, ali je iskren.
Anđeli ne padaju zbog grijeha.
Padaju zbog odustajanja.
I izdaje.
I ja sam pao.
Ali pad nije kraj, osim ako mu dopustiš da postane kraj. Možda više ne mogu letjeti, ali mogu ustati. Mogu hodati prema nečemu što još nije umrlo.
Mogu biti dostojan barem pepela svojih krila.
Padaš, malo, svaki dan.
Nije pitanje hoćeš li pasti.
Pitanje je, hoćeš li se sjetiti letjeti kada se led tvog života konačno otopi?
Ja sam zaboravio.
Ne zaboravi ti.
Matija Gerić
