Postoji trenutak kada se duša slama glasnije od čelika.
Kada oklop, taj hladni sarkofag u kojem smo sakrivali sve svoje strahove, postaje pretežak za nošenje. Učili su nas da stojimo uspravno, da se borimo, da nikad ne popuštamo. Ali nikad nas nisu učili najvažnijoj vještini, kako se predati bez da izgubimo sebe. Kako skinuti šljem i otkriti lice, ranjivo i nesavršeno i još uvijek ostati živi.
Kleknuti znači priznati poraz. A mi se bojimo poraza više nego smrti. Bojimo se trenutka kada ćemo stati pred ono što smo slomili, pred ono što smo propustili spasiti i morati pogledati u oči vlastitoj nemoći. Taj trenutak je vatrena rijeka koju nitko ne želi prijeći. Ali na drugoj strani te rijeke živi oprost i on ne čeka savršene ljude. On čeka one koji su dovoljno hrabri da budu slomljeni.
Nosimo ožiljke kao mape izgubljenih bitaka. Svaki ožiljak je priča o trenutku kada nismo bili dovoljno jaki, dovoljno mudri, dovoljno brzi. Sakrivamo ih ispod slojeva ljutnje i krivnje, gradimo nove oklope oko starih rana. Ali što god radili, ožiljci ostaju. Oni pulsiraju u tišini noći. Bole kada se vrijeme mijenja. Podsjećaju nas na sve što smo željeli zaboraviti. I dok ih se bojimo, dok ih tajimo, oni ostaju otvorene rane koje nikad ne zacijele. Tek kada ih dotaknemo nježno, kada im dozvolimo da progovore svoj bolni jezik, oni se pretvaraju u nešto drugo, u abecedu mudrosti koju smo platili vlastitim mesom.
I u tom dodiru, u tom priznavanju vlastite ranjivosti, rađa se gesta koja je jednostavnija od bilo kakve borbe, pružamo ono što je nježno. Pružamo ružu tamo gdje smo nekad nosili mač.
To nije slabost. To je pretvaranje bola u nešto što još uvijek može cvjetati. Jer ruža nije samo cvijet, ona je dokaz da se iz trnja može roditi nešto prekrasno. Ona je crvena kao krv, kao žrtva, kao ljubav koja ne poznaje logiku. I dok je držimo drhtavim prstima, razumijemo, oprost nije za ono što je mrtvo. Oprost je za nas, žive, koji moramo nastaviti dalje.
Pružamo je nad onim što više ne možemo promijeniti. Nad idealima koji su pali. Nad nadom koja se raspršila. Nad čistoćom koju je svijet zgazio. Svaki pad kojem smo svjedočili, svako razočarenje koje nas je slomilo, to su anđeli koji su pali s neba. Oni leže oko nas, blijedi i nijemi, poput uspomena na ono što smo vjerovali da je moguće. I možemo provesti cijeli život tugujući za tim padom, ljuteći se na nebo što je dopustilo takvo zlo, proklinjući vlastitu nemoć. Ili možemo kleknuti i položiti ružu, ne da bismo vratili ono što je izgubljeno, već da bismo se pomirili s gubitkom.
Jer oprost nije brisanje. On nije zaborav. On nije pretvaranje da se ništa nije dogodilo. Oprost je priznanje da se sve dogodilo, da je bilo strašno i bolno i nepravedno, ali da više nećemo dozvoli da nas taj bol zatvara u kavez. U tom šapatu oprosta događa se tiha magija, pretvaramo težinu u svjetlost. Bol se ne briše, već polako taloži u nas poput pijeska u jezeru nakon oluje. I voda postaje bistra.
Praštamo li drugima ili sebi? Možda je to ista stvar. Možda svaki oprost koji pružamo je zapravo otključavanje lanaca u nama. Svaki put kada kažemo opraštam ti, zapravo govorimo, oslobađam sebe od tereta ovog nošenja, ovog pamćenja, ovog vječnog suđenja. I u tom oslobađanju nismo slabiji, mi smo konačno dovoljno jaki da budemo krhki.
Oprost ne pada s neba kao spas. Nebo je davno prestalo slati odgovore. Oprost izvire iz nas samih, iz dubine gdje smo sahranili sve svoje neuspjehe i konačno im dopustili da govore. On curi iz same rane, tih i uporan, dok klečimo s ružom u ruci pred svim što je propalo.
I polako, tako polako da to jedva primjećujemo, rane postaju ožiljci. Ožiljci postaju priče. Priče postaju mudrost. A mudrost postaje mir, ne lažni mir nekoga tko ništa nije preživio, već istiniti mir onoga tko je prošao kroz pakao i donio sa sobom cvijeće.
To je šapat oprosta.
Tih, gotovo nečujan, ali neuništiv. On živi u nama kao mala, uporna svjetlost. Svjetlost što ne pada odozgo, već izvire iznutra, iz srca koje je bilo dovoljno hrabro da se slomi i dovoljno snažno da se ponovo sastavi.
Matija Gerić
