Usamljeni vitez jaše kroz maglu koja je progutala čitava doba, maglu što šapuće imena onih koji su odustali prije njega. Koraci njegova konja odzvanjaju kao posljednja zvona na pogrebu časti, a svaki udah užarenog daha para noć kao da želi podsjetiti svijet da još uvijek postoji nešto što se ne može ugasiti.
Nebo iznad njega spušta se nisko, teško, gotovo neprijateljski.
Vjetar mu prolazi kroz plašt poput hladne ruke davne izdaje.
Ali oklop na njegovim grudima ne drhti, on gori.
To nije metal, to je srce koje se pretvorilo u plamen i odbilo postati pepeo.
Njegovi ožiljci nisu samo rane.
To su vrata kroz koja govori ono što je svijet zaboravio,
da je odanost, rana koja nikad ne zarasta,
da je poštenje prokletstvo u svijetu koji se hrani lažima,
da je ljubav najsvetija kad ostane sama.
I dok juri kroz tamu koja se steže oko njega kao hladan oklop,
on ne izgleda kao čovjek, nego kao posljednji žar jednog umrlog doba,
žar koji se odbija predati noći.
Traži ono što je svijet zakopao duboko u mulj vlastitih laži.
Čast, svetu vatru koja grije druge.
Poštenje, rijeku koja ostaje bistra i kada sve oko nje trune.
Odanost, hrast čiji korijeni ne popuštaju ni pred najdubljom noći.
Ljubav, cvijet koji cvjeta kroz snijeg, nježan i neuništiv.
Svijet ga gleda, ali ga ne prepoznaje.
Prepoznati njega značilo bi pogledati vlastitu izdaju u oči.
Prolaze pored njega kao pored razorenog hrama, bojeći se njegove tišine više nego vlastite buke.
On ne nosi krunu pobjede, nego križ odanosti, teret slomljenih obećanja, izdane ljubavi, izgubljene časti.
Na svom putu susreće sablasti onoga što je nekoć bilo sveto.
Dvorce u kojima čast umire od gladi.
Rijeke u koje poštenje tone kao kamen.
Šume gdje odanost visi s grana poput osušenog lišća.
Polja gdje ljubav vene pod suncem ravnodušnosti.
Svaka bitka je molitva.
Svaki korak žrtva.
On više ne siječe neprijatelje, nego vlastite iluzije, vlastite strahove, vlastito ja.
I što dublje ulazi u taj svijet, to se više topi njegova nekadašnja svjetlost.
Postaje sjena sebe samog, plašt mu visi poput krila ranjenog anđela, a oči gore poput zvijezda koje odbijaju ugasnuti pred zoru.
Jer prava odanost uvijek traži cijenu.
Uzima sve da bi dala sve.
On gubi sjaj da bi sačuvao svjetlo.
Gubi glas da bi srce moglo vikati glasnije.
U toj prozirnosti, toj tišini, leži njegova snaga, snaga svetaca koji vole i kad ih razapinju.
A ipak, među svim tim borbama i pepelom, postoji trenutak koji nitko ne vidi.
Kad se nebo zatvori nad njim i svijet utihne, vitez klekne.
Ne pred kraljevima, ne pred sudbinom, nego pred vlastitom boli.
Iz sjene njegova oklopa izranja crna ruža.
Ne znak smrti, nego dokaz da i tuga može imati svoje latice.
Drži je pažljivo, gotovo bojažljivo, kao da bi se mogla rasuti pod težinom daha.
Tamna, a ipak živa, ruža u njegovoj ruci izgleda kao srce koje se nije predalo, samo se naučilo cvjetati u tami.
U tom kratkom prizoru, koji bi slomio svakog drugog čovjeka, on ne izgleda kao ratnik, nego kao čuvar nečeg mnogo krhkijeg.
Uspomene koja boli, ljubavi koja je preživjela i nakon što je svijet postao hladan.
Taj trenutak nitko ne pamti.
Ali on ga nosi kao najtišu zakletvu, onu koju je dao kad više nije ostalo ništa osim tame i cvijeta koji se usudio rasti u njoj.
Na kraju puta nema trijumfa.
Nema truba.
Samo mirna voda potoka.
Tu, nad površinom koja treperi kao posljednji dah dana, skida kacigu i gleda vlastiti odraz.
To nije lice što pamti, nego lice što je postalo.
Čast, poštenje, odanost i ljubav nisu umrli, postali su njegovo tijelo, njegov dah, njegova krv.
I u toj jednoj slici koja boli i liječi, vitez shvaća.
Vitez nije onaj koji osvaja, nego onaj koji ostane vjeran.
Onaj koji gori i kad sve postane pepeo.
Onaj koji voli i kad ga svijet razape.
I dok jaše dalje, magla se razmiče pred njim.
Mi koji ga gledamo iz daljine znamo, njegov put je i naš.
Jer duboko u sebi, svi nosimo mali sveti plamen.
I samo u žrtvi sebe pronalazimo ono što je vječno u nama.
Matija Gerić
