Sve počinje u snu koji miriše na jasmin i tajne…
Noć me proguta kao da sam pao u baršunastu rupu, a ti stojiš u polusjeni što miriše na dimljeno drvo i kiše koje su pale prije tri dana. Ne znam jesam li zaspao ili sam skliznuo u neki paralelni svijet gdje gravitacija prestaje postojati, a svaki dah zvuči kao pjesma. Ali tu si, stvarnija od jutra, vrelija od ljeta.
Počinjem od tvojeg vrata. Usne mi klize niz kožu koja diše, koja miriše na stare knjige i znoj što dolazi nakon dugog sna. Milujem te poljupcima, sporo, kao da čitam nekakav prastar tekst napisan samo za mene. Tvoj vrat podrhtava, puls tuče kao bubanj, a ja osjećam kako se tvoje tijelo budi pod mojim dodirom.
Vraćam se na tvoje usne jer me traže, bezobrazno. Ljubimo se duboko, kao da razmjenjujemo dušu u ratama. Imaju okus crnog vina i bakra. Tvoje tiho uzdisanje prođe mi kroz kosti kao struja. Prsti mi prolaze kroz tvoju kosu, držim je čvrsto, privlačim te kao da se bojim da ćeš ispariti ako se odmakneš.
Spuštam se niže… tvoje grudi. Tu više nisam samo ljubavnik, nego i prosjak. Poljupcima pratim njihove obline, klizim usnama, zastajem, nježno dodirujem jezikom kožu koja reagira u malim valovima. Osjećam kako ti dah poskakuje, postaje vruć, plitak. Zagrizem te, baš dovoljno da tvoja bol odjekne kroz oboje.
Tvoj uzdah… Bogovi. Nešto između iznenađenja i čiste slasti.
Nastavljam svoje putovanje… Tvoj trbuh. Moje usne ponovo pronalaze život, toplinu, male trzaje skrivenih mišića. Dodirujem te polako, ponekad tek dahom, ponekad dugim, vrućim poljupcem. A onda jedan, kratki, nestašni ugriz, kap koja isprovocira tvoj smijeh, zvuk koji puca kao šampanjac usred zime.
Ruke mi klize tvojim leđima, bokovima, bedrima. Obuhvaćam te, nježno ali sigurno, kao da čuvam nešto dragocjeno. Svaka krivina tvog tijela je novi jezik koji učim dlanovima i usnama.
Kada se naše usne ponovno sretnu, poljubac više nije poljubac, nego pad, požar, predaja. Divljina bez kočnica. Držim te kao da mi je život u šakama. Osjećam kako ti se srce prelijeva u moje.
Usnama pratim tvoju kralježnicu, polako, kao da slijedim putokaz prema raju. Postajem nestrpljiv. Tvoje tijelo potpunije odgovara, diše mi pod dlanovima, zove me.
Udišem te. Miris koji je jedini na svijetu, dimljeno drvo, suhe knjige, znoj, sve što je potpuno, apsolutno tvoje.
Sve se stapa, tijelo, mirisi, zvukovi, dah. Svijet nestaje. Ostaje samo naš ritam, divlji i svet, želja koja raste, raste, postaje val koji nas nosi prema….
Mljac. Mljac……
Nešto toplo i entuzijastično prelazi mi preko lica.
Otvorim oči.
Bubi. Moj pas. Desetak kilograma čistog jutra, lošeg daha i neupitne ljubavi, stoji iznad mene kao neki dlakavi demon koji je evoluirao isključivo da uništava snove. Rep mu maše kao propeler, cijelo mu se tijelo trese od sreće, jezik mu je vani, dug do besmisla i on me liže kao da sam jedini sladoled koji je ostao u svemiru.
Bubi… mrmljam. Ozbiljno?
On me lizne po nosu. Miriše… na psa. Definitivno ne na jasmin.
Slažem sliku u glavi, strast… žar… poljupci… udarci srca… Sve je to bio moj pas koji je odlučio da je 6:47 idealno vrijeme da me podsjeti da sam samo čovjek. I da je on gladan.
Ti si… ti si doslovno bio žena mojih snova, kažem mu.
Bubi me lizne po čelu. S još više sreće. Rep udara o madrac kao bubanj ratnika. Čujem kako čaša s noćnog ormarića pada na pod.
Ne mogu vjerovati… Ona je mirisala na lavandu. Ti mirišeš na pseće keksiće i loše odluke.
Mljac. Sada me liže po uhu.
Bubi, imao sam dostojanstvo. Prije minutu sam ga imao. Ti si ga pojeo, zajedno sa snom.
A on me gleda onim svojim ogromnim, toplim, blesavo sretnim očima koje govore. A voliš me, zar ne? I gladni smo. I život je divan!
Naravno da se nasmijem. Kako ne bih? Ležim u krevetu, još uvijek napola u snu, a ovaj mali idiot me liže kao da traži čokoladu skrivenu pod kožom.
Dobro, dobro,kažem, gurajući ga s lica. Predajem se.
Ustajem, dok jutarnje sunce probija kroz zavjese, a Bubi skače oko mene kao da je festival.
I znam, večeras ću opet sanjati taj san.
Ali ovaj put… Bubi spava u svojoj postelji. U drugoj sobi. I možda, čisto možda, zaključam vrata.
Matija Gerić
