Mogu mi uzeti dane. Spaliti puteljke koje sam pregazio, raspršiti tragove stopala kao prašinu pod čizmama nečije žurbe. Mogu pogasiti svjetla u sobama gdje sam spavao, čekao, šutio. Neka odvine moje ime s vrata, neka raznesu sve što postoji izvan kože.
Ali postoje krajolici koje nitko ne doseže.
Oni žive u meni kao davni natpisi u kamenu, hladni, postojani, urezani dublje nego što vrijeme ima strpljenja. Sjećanje je tvrđava koju podiže svaka preživljena noć. Snovi su ptice što lete i kad su mi kapci spušteni. Karakter je stijena što ne puca, ni pod željezom, ni pod plamenom, ni pod zubima godina.
To su moje zemlje.
Tu sam neosvojiv.
U najskrovitijim komorama duše čuvam ono što nikada ne prelazi prag glasa, tugu koja pritisne oči prije nego što suza krene, sol koja ostaje u rani i kad se rana više ne vidi. Riječi mi umiru prije nego dotaknu tuđe uši, raspadnu se kao pepeo na vjetru.
Upornost mi je korijen što se uvija oko same jezgre bića. Nemir je rijeka što teče duboko ispod svijesti, hladna, nevidljiva, nepresušna. Čujem je kako huči. Noću. Danju. Uvijek.
Zakopao sam to duboko.
To je moje.
Ostat će moje.
Pa ipak, lice me izdaje.
Vidim to u tuđim pogledima, u načinu na koji zastanu kao da na mojoj koži čitaju sitne pukotine. Prepoznaju lomeći osmijeh, krhki kao tanak led. Vide drhtaj kapka koji odaje ono što šuti, i način na koji držim tišinu, kao da me iznutra pritišće njezin vlastiti tlak.
Tamo se istina razlijeva kao obzor u sutonu, široka, nesakriva, bolno jasna.
Moj pogled ne laže.
Moje čelo ne skriva.
Ja ne znam govoriti drukčije od onoga što jesam.
Nikad nisam naučio jezik maski.
Ne poznajem mehaniku obmane.
Gramatika dvostrukog dna ostala mi je strana kao tuđi alfabet.
Iskrenost nosim kao žig utisnut u kožu, vruć, trajan, vidljiv. I plaćam za to. Svaki dan. Svaki susret. Svaka otvorenost je rana kroz koju hladnoća svijeta prodire kao oštar zrak u pukotinu zida. Svaka istina je most bez ograde, hodam po njemu i gledam kako bezdan treperi ispod mene.
Ranjen ostajem.
Jer ne znam podizati bedeme.
Jer nisam rođen za arhitekturu laži.
Ali nisam to izabrao.
To je izabrano prije mene, negdje duboko u prvotnom crtežu moga bića. Pokušao sam biti nešto drugo. Pokušao sam prigušiti glas, stegnuti lice, zategnuti osmijeh. Glas mi je pucao. Ruke drhtale. Maska se raspadala s lica kao suha glina.
Postoji samo ova verzija, sirova, neuglađena, ali cijela.
I shvatio sam, upravo to je snaga koju nitko ne može oduzeti,
biti slobodan od maski.
Biti zarobljen samo u vlastitoj istini.
Na kraju, možda je to jedina pobjeda koja vrijedi.
Ostati čist dok svijet oko tebe tka mreže iluzija.
Ostati nepokvaren dok drugi pale mostove vlastite savjesti.
Ostati svoj, ne zato što je lako, već zato što drukčije ne znam.
Plaćam cijenu.
Nosim rane.
Osjećam hladnoću koja se uvlači u svaku otvorenost.
Ali ti krajolici, oni su moji.
Moji i ničiji više.
Zauvijek nedostižni.
Zauvijek živi.
Zauvijek nepomični u tvrđavi duše.
Matija Gerić
