Ona je bijela kao praznina prije prvog udaha, kao neokaljan snijeg prije ičijeg koraka. Dolazi u tihim koracima svile, noseći miris majčinih ruku nakon ručka i čistog pamuka osušenog na suncu. Njezin dah je lavanda koja još pamti svoje polje, a koža prozirna poput ljuske jajeta kroz koju se nazire život koji tek treba proklijati.
Ona je Dan, lijepa, predvidljiva, sigurna. Njezino srce kuca kao sat koji nikad ne kasni, poput crkvenih zvona što odmjeravaju sate. Oči joj se smiješe toplinom koja ne spaljuje, već grije smrznute prste. Ali u dubini tih očiju, kao žeravica pod pepelom, njegova tama tinja i ne želi da se ugasi.
On je crn kao zakopana laž, kao dno jame gdje se bacaju stvari koje moraju nestati. Dolazi u vihoru i šuštanju šišmiša, noseći miris divljeg kima i korijena što probijaju beton, miris dima što se gubi u zvijezdama i vina koje je predugo ležalo u mraku. Njegov dah je žalfija što čisti zlo, a koža baršun koji proguta svaku zraku svjetla i pretvara je u glad.
On je Noć, nemiran, nepredvidljiv, opasan. Njegovo srce kuca u jazz-ritmu, a oči mu gore vatrom koja ne grije, nego čisti. Peče. Mijenja.
Zabranjeni su jedno drugome samom fizikom postojanja. Gdje ona dolazi, on mora pobjeći. Gdje on vlada, ona postaje samo priča. Ipak, postoji taj ukradeni trenutak, onaj rez horizonta gdje se uspiju dotaknuti. Gdje njezino bijelo i njegovo crno rađaju nemoguću, drhtavu grimiznu liniju što traje samo koliko izdisaj. Samo tren. Samo jedan poljubac koji mora hraniti dva života dok se ponovno ne sretnu.
Svitanje. Sumrak.
Tamo se sastaju, dva dijela iste duše razbijene pri stvaranju svijeta. Nepotpuni sami, cjeloviti zajedno. Njezina se svjetlost razlijeva po njegovoj tami poput meda što curi niz crni baršun, a njegova tama guta njezinu svjetlost kao prvobitna glad što se najzad nasitila. Kože im govore jezikom žeđi, njezina vrela, njegova ledena, a gdje se spoje, para se diže kao dah na hladnom staklu, kao dokaz da su živi, da krvare, da gore.
Miješaju se u mirisu jorgovana i noćne ljubice, u začinima što peku jezik i soli koja ljušti usne. U zvuku pucketanja ugljena i šuštanja svile. U boji koja nema ime, jer se rađa trudna vlastitom smrću.
Čuje se šum njezine krvi, njegov dah koji se lovi na njezinu vratu, hrapavost šapata protiv glatke kože. Riječi koje nisu riječi, samo čista želja što poprima oblik glasa. I svijet nakratko prestaje disati.
Njezin prst prati ožiljak na njegovoj ruci, mjesto gdje ga je njezino svitanje jednom dotaknulo prerano i zauvijek mu urezalo glad za njom. Taj dodir drhti glasnije od svih zaklinjanja.
Ovo je mjesto gdje te je svjetlost naučila da boli, šapće njezina koža, poludisaj, polujecaj.
A ovo, odgovara njegov vruć dah na njezinu vratu, mjesto je gdje te moja tama proždire svaki put iznova.
Njihova tijela vode razgovor na jeziku prije jezika. Kažiprst čita njezino rebro kao molitvu koja se izgovara samo jednom u životu. Usne zapisuju odgovore na prah njezine kože, na sol vrata, na miris lješnjaka, dima i nečeg divljeg bez imena.
Zašto me voliš? pita ona, glasom poput harfe u praznoj katedrali.
On šuti. Toliko dugo da pomisli kako će odgovor ostati zakopan u njemu. Možda tišina zna ono što riječi ne bi preživjele.
Jer si sve što nisam, šapće napokon, riječima što mirišu na oluju koja donosi kišu nakon suše.
Zašto me voliš? ponavlja ona, jer mora čuti opet, jer prvi put nikada ne uđe dovoljno duboko, jer želja da zna gori u njoj kao vatra.
Jer si jedina koja vidi čudovište u meni i ne traži svjetlo, kaže on, glasom u kojem je pukotina, sva krhkost svemira uhvaćena u grlu.
Njihova je ljubav neizmjerna jer je nemoguća. Ogromna jer je kratka. Svetinja jer se ponavlja svaki dan i svaku noć, u tom malom trenutku kad svijet zadrži dah, kad ptice zaborave pjevati, a vjetar umre na pola koraka. Kad se ne zna što se rađa, a što umire.
U tom prozoru između svjetova, ona postaje manje nevina, njegova tama zarazila ju je željom za zabranjenim, naučila je da ljepota može biti i u padu. On postaje manje divlji, njezina svjetlost dotaknula ga je krhkošću koju nije znao da može osjećati. Naučila ga da snaga može biti i u klečanju.
Vrijeme, taj stari kovač i izdajnik, kuje njihovu osudu u zlatu svakog prohujalog trenutka. Nebeske orbite, hladne i gluhe, povlače ih natrag u ćelije od zlata i olova. Moraju se rastati.
Ona odlazi prema sigurnosti dana, noseći u sebi tračak njegove tame kao komad stakla pod kožom. On tone u svoje plišano carstvo noći, noseći iskru njezine svjetlosti kao metak koji ne može izvaditi.
I znaju. Znaju da će se ponovno naći, za dvanaest sati, za pola života u istom prostoru gdje miris svježeg kruha na njezinu pragu sada nosi tračak dima iz njegovih noći, gdje hladnoća zemlje u njegovom carstvu krije toplinu vanilije što neće da iščezne.
A između njih, u tom sićušnom carstvu gdje se njihova tijela spajaju i rastaju, rađa se nešto treće. Nijansa. Ono što nema pravo da postoji, a ipak je tu, sjena koja nije tama, svjetlost koja ne pripada danu. Njihovo dijete začeto u grijehu gravitacije, u prkosnom dodiru dva svijeta što su zakletvom razdvojena.
I to dijete, taj grimizni sumrak, nosi njezinu toplinu i njegovu glad, njezinu krhkost i njegovu žestinu. Hoda nebom kao sablast njihove ljubavi, kao živa rana što krvari u bojama za koje jezik nema imena. I svaki put kad ljudi podignu pogled i vide tu nemoguću ljepotu kako gori na horizontu, ne znaju da gledaju u dijete izdaje. U plod zabrane. U jedinu stvar koju su uspjeli stvoriti prije nego što ih je fizika svijeta ponovno rastrgala na suprotne strane postojanja.
Oni su zauvijek zaraženi jedno drugim. Njezin dan više nikada nije sasvim čist. Njegova noć nikada nije sasvim bezgrješna.
I vjetar. Vjetar koji je svjedok njihovih susreta, nosi njihov zagrljaj dalje, u sve pukotine između postojanja, šapćući:
Gledajte kako nemoguće plače, dva puta dnevno,
od prvog jutra svijeta.
Krvareći poput rane što se ne da zacijeliti,
jer ne želi zaboraviti zašto boli.
I ta krv nikad ne prestaje teći. Svaki sumrak rana je što se ponovo otvara. Svako svitanje rana što se zatvara.
I oni će krvaviti zauvijek, jer to je jedini način da dokažu da nisu samo priče.
I svijet ostaje tih, zadržan između daha i tišine. Zrak je gust od neizrečenog, sve se savilo prema svom rubu. Miris, sjaj, tragovi dodirom ostavljeni, sve je tu, u drhtaju što ne zna za kraj.
I negdje, daleko od riječi i zakona. Blistava linija nevidljivog dodira diše sama,
a prostor između svjetla i tame ostaje, tanko, neopisivo, vječno.
Matija Gerić
