Postoje rane koje ne krvare, već tinjaju. Kao vatra koja se ugasila, ali pepeo još drži toplinu, tako i sjećanja na neke ljude nose žar koji vrijeme nije uspjelo ohladiti. Krhotine prošlosti još znaju zapeći kad ih dotakneš, one male, oštre čestice odnosa koji su prestali postojati prije nego što su stigli postati cjeloviti.
Sjećam se lica koja su nekad bila moj dom. Ljudi koji su odlazili kao jesenje lišće, tiho, gotovo prirodno, bez traga objašnjenja. Ostavljali su praznine oblika svojih tijela u mojim danima, a ja sam nastavio hodati oko tih nevidljivih obrisa, zapinjući o ono što više nije tu. Nije bilo suza ni drama. Samo škripa vrata koja se više ne otvaraju, zvuk telefona koji ne zvoni, miris njihovog parfema što se rasplinuo iz prostorija.
Najtežu tugu nose oni rastanci koji nisu rastanci. Oni koji se nikad nisu dogodili dovoljno glasno da bi odjekivali. Nema zatvaranja poglavlja kad nitko nije ispisao posljednju rečenicu. Nema oproštaja kad netko jednostavno prestane dolaziti. Ostajemo zaglavljeni u nedovršenom, kao da žvačemo hranu koju ne možemo ni progutati ni ispljunuti. U tom međuprostoru odnos više nije ni živ ni mrtav, nego lebdi poput prašine u snopu jutarnjeg sunca, vidljiv samo pod određenim kutom.
Pamtim njihov glas, ne samo riječi, nego i ton, onu mekoću u kojoj se skrivala pažnja i sitnu pukotinu kad bi se sreća slomila na rubu rečenice. Pamtim kako su im se krajevi usana dizali prije nego što bi se osmijeh potpuno rodio. Ruke koje su me držale, a onda pustile bez riječi, kao da sam bio ptica koju su odlučili osloboditi, ne shvaćajući da nije svako puštanje oslobođenje. Ponekad je to samo pad, samo udar, samo šapat kostiju o tvrdo tlo.
No život me naučio da i nedovršeno ima svoju čudnu milost. Te krhotine što još peku kad ih dotaknem postale su probušena svjetla na mojoj stazi, pokazuju mi gdje ne želim ponovno hodati. Naučio sam da prisutnost bez oprosta nije ljubav, nego navika. Da šutnja nije mir, nego strah. Da ljudi koji odlaze bez pozdrava nikada nisu bili dovoljno hrabri ostati. Da zatvorena vrata ponekad mirišu na slobodu, iako u trenutku osjećaju kao hladnoća.
I onda, polako, kao mlaz vode što probija pukotinu u starom zidu, počinješ dalje. Nosiš ožiljke, da, ali oni su dio tvoje geografije, ne tvoje kazne. Krhotine ostaju, ali više ne dopuštaš da te režu. Naučiš ih držati kao kamen u džepu, znati da je tu, ali ga ne tražiti svaki put. Držiš ih s poštovanjem prema onome što su bile, poput pisama koja više ne čitaš, ali ih nisi spalio. A onda ih polako puštaš da potonu dublje u sebe, tamo gdje ne boli.
Jer jedina istina o ljudima koji odu bez oproštaja je ova: oni su ti učinili uslugu. Pokazali su ti da su neke praznine dar, a ne gubitak. Da ponekad ono što odlazi nije trebalo ostati. Da tiha vrata mogu biti blaža od glasnih borbi. Da kraj bez riječi još uvijek može značiti početak nečeg boljeg.
Topliji od pepela.
Mudriji od šutnje.
Cijeli, unatoč svemu.
Možda je to sve što na kraju možemo biti, ono što ostane kad se sve drugo raspadne.
A možda, baš u tim krhotinama, svatko od nas uči ponovno voljeti, tiše, iskrenije, bez straha od tišine.
A ti… jesi li naučio voljeti iz svojih krhotina?
Matija Gerić
