Možda jednog dana, kroz par godina, dobit ću ga.
Papir.
Ležat će na stolu kao strano tijelo, hladan, ravan, pun riječi koje se slažu u rečenice što mi zvuče kao jezik koji nisam naučio. Poziv za vojsku. Slova će biti uredna, pečat jasan, ali smisao? Smisao će mi izmicati poput sjene koja bježi pred svjetlom.
Ja sam mladić koji svijet osjeća kožom. Zvukovi mi ulaze duboko, boje govore ono što drugi ne čuju, a tišina, ah, tišina, ona je moj zavičaj. U njoj nema laži. U njoj se ogoljuje ono što jest.
I zato, dok gledam taj papir, znam, ovo nije za mene.
Ne zato što sam slab.
Ne zato što se bojim.
Već zato što razumijem, možda bolje nego što bi čovjek trebao, što znači ugasiti svjetlo u tuđim očima.
Zašto bih učio ubijati?
Pitanje mi kruži glavom kao ptica bez gnijezda.
Svijet oko mene puzi od života. Drveće izvan prozora diše, mrav gradi carstvo ni od čega, kiša vraća zemlji ono što je uzela. Sve je povezano, sve teče jedno kroz drugo, kao rijeka koja ne zna za granice.
A oni me zovu da prekinemo tu rijeku.
Da uzmem život kao da je stvar, predmet koji se može oduzeti i baciti.
Ne mogu.
Ne zato što ne razumijem opasnost. Razumijem je. Razumijem da je svijet pun lomova, pukotina, mjesta gdje tama raste poput korova.
Ali znam i nešto drugo, tama se ne tjera tamom. Nikada nije.
Svjetlo je jedina istina koja preostaje kad sve druge padnu.
I ponekad, dok sve to osjećam, kao da me svijet pritišće iznutra.
Kao da svaka emocija prodire pod kožu, do kostiju i tamo gori.
Koliko je iscrpljujuće osjećati sve to tako jako i opet, ne moći otupjeti.
Jer i kad bih htio, ne znam drugačije.
U mom svijetu emocije se ne skrivaju. One su žive, gole, ogromne, ponekad bolne do suza.
Osjećam tugu ratnika koji nikada neće vidjeti kuću.
Osjećam strah majke koja sluša tišinu telefona.
Osjećam prazninu poslije, kad dim splasne i ostane samo pitanje:
Zašto?
A odgovora nema.
Neki će reći da ne razumijem. Da je svijet složeniji nego što ga vidim.
Ali ja mislim suprotno.
Svijet je jednostavan. Mi smo ga zakomplicirali.
Ljudski život nije problem za rješavanje.
On je dar.
Kruh. Zrak.
Nešto što se ne mjeri, ne dijeli, ne uzima.
Sjedim ovdje, u svom kutu svijeta, gdje zavjese filtriraju svjetlost kao da štite nešto sveto, i znam, ne pripadam njihovom ratu.
Pripadam onom drugom, tišem.
Ratu protiv zaborava.
Protiv ravnodušnosti.
Protiv ideje da je netko manje vrijedan zato što govori drugim jezikom, moli drugog boga, voli drukčije.
Moj rat je tiši.
Nema zastava.
Nema truba.
Ali možda je upravo zato jači.
Jer ljubav ne viče.
Ona šapuće.
I u tom šapatu je sva snaga koju svijet treba.
Ovaj papir možda će završiti u ladici.
Možda će netko doći i pitati zašto nisam došao.
A ja ću im reći, jednostavno, kao što govorim sve:
Jer životi nisu lišće koje se može pomesti.
Jer svaka osoba je neponovljiv trenutak u beskraju.
Jer ako me naučite da ubijem jednoga, ubio sam dio sebe.
Možda neće razumjeti.
Možda će me nazvati kukavicom. Slabim. Neadekvatnim.
Ali ja znam istinu.
Istina je da je potrebno više hrabrosti da ostaneš nježan u svijetu koji slavi tvrdoću.
Više snage da izgradiš most nego da ga srušiš.
Više mudrosti da oprostiš nego da se osvetiš.
Možda sam ja, mladić s autizmom, koji vidi svijet drukčije, jedini koji još vidi tu istinu.
Možda je moj pogled, onaj koji drugi zovu čudnim, zapravo jedini koji je ostao čist.
Netaknut. Iskren.
I ako je to moja uloga u ovom svijetu, da budem glas za ono što se zaboravlja,
svjetionik za one koji su zalutali u tami, onda je prihvaćam.
Papirom i sve.
Jer moj poziv nije došao iz kabineta.
Došao je iznutra.
I on govori jasno:
Budi svjetlo. Ma koliko svijet bio mračan.
Matija Gerić
