Sinoć je noć pod njezinim prozorom pjevala o meni.
A ja sam bio samo sjenka, blijeda, postojana, pod zvijezdama koje su me gledale kao stranca.
Gitara je jecala kao da svira po žicama mojih živaca, svaka nota klizila je niz mene poput kapi kiše koja se ne da osušiti.
Smijeh i plač razmjenjivali su se na njezinom licu, a ja sam šutio, nemoćan pred ljepotom koja ne zna što čini.
U njezinom svijetu nisam imao mjesto, osim možda kao odjek,
kao zvuk koji prođe kroz nju i ne zadrži se.
I taj odjek, makar kratkotrajan, bio je dovoljan.
Jer biti prolazan u njoj značilo je, postojati.
Njezine su ruke sinoć bile groblje cvijeća.
Ruža, nekoć ponosna, sagnula je glavu u njezinu dodiru, kao da se umorila od svjedočenja ravnodušnosti.
Nije me pogledala. Nije me čula.
Bila je daleka i tiha, poput planine koja promatra oluju, a ne poznaje njezin gnjev.
I tada sam shvatio, želja ne pretvara planinu u ravnicu.
Strast ne topi snijeg.
Neki su ljudi stvoreni da budu daleki, ne zato što su hladni, već zato što ih dubina vlastite samoće ne pušta bliže.
Pitao sam se, znači li joj išta moj glas, ovo srce koje glođe vlastite zidove kao zvijer u kavezu?
Ali to je pogrešno pitanje.
Pravo pitanje je, koga sam zapravo volio?
Nju?
Ili sam volio samoga sebe u trenutku kad sam konačno znao koliko duboko mogu osjećati?
Jesam li pjevao njoj, ili sam trebao svjedoka vlastite vatre?
To ne umanjuje ljubav.
Samo je čini stvarnom.
Jer volimo uvijek napola, napola iz sebe, napola za drugoga.
I u toj nesavršenosti ima svetosti.
Ne znam što sam bio u njezinom svijetu.
Ali sada znam što je ona bila u mom, ogledalo.
U njemu sam prvi put vidio vlastitu živost i ranjivost koja se nije skrivala.
Jesam li bio sat koji otkucava u praznoj sobi, uvijek prisutan, nikad primijećen,
ili čovjek koji je shvatio da prisutnost i primijećenost nisu isto?
Možda je istina jednostavnija.
Volio sam je jer sam morao negdje odložiti svu tu snagu koja me je izjedala iznutra.
A ona, ona je bila posuda.
Ne zato što je bila prazna, već zato što je bila dostojanstveno lijepa u svojoj nedohvatnosti.
Kad su se njezine oči napokon usudile vratiti pogled, u njima nije bilo odbacivanja.
Bilo je nečeg mirnog, gotovo svetog, spoznaje da nas neke stvari ne spajaju, koliko god to željeli.
Ona vidi u meni ono što i sama nosi.
Teret željeti nekoga na način koji život ne dopušta.
Tu nema krivnje.
Postoje samo dva ritma, njezin i moj, koji se nikada neće složiti u isti ples.
Možda je i ona nekad stajala pod tuđim prozorom, s istim uzaludnim plamenom u grudima.
Možda i ona nosi cvijeće koje nikada neće procvasti.
Noć diše kraj.
U mojim koracima više nema nade, ali ima dostojanstva.
U svakom kamenu, u svakoj ulici, u svakom dahu, osjeća se težina onoga što odlazi,
i svjetlost onoga što je bilo istinito.
Ako je ljubav igra, igrao sam pošteno.
Ne zato što sam pobijedio, već zato što sam dao sve.
Ostao sam na sceni dok se zavjesa spuštala tiho, poput ponoći što grli umoran grad.
I u tom zagrljaju tame, osjetio sam mir.
Sada učim grliti sebe.
Ne da se utješim, već da započnem.
Shvaćam da me ljubav prema njoj naučila voljeti dublje, hrabrije, tiše.
Nije mi morala uzvratit, njezina prisutnost bila je dovoljna da me preoblikuje.
Postala je dokaz da istinska ljubav ne traži ishod, nego istinu.
I zato, bez gorčine, bez ijedne sjene ljutnje,
Hvala.
Matija Gerić
