Postoje svjetovi koji se ne vide golim okom. Svjetovi gdje brojevi plešu u savršenim koreografijama, gdje zvuk ima boju, a miris ima ritam. U takvom svijetu živi Karlo, petnaestogodišnjak čije su ruke naučile govoriti ono što usta često ne mogu. Kroz rezanje, miješanje, kuhanje. Kroz jezik kuhinje koji ne laže, ne osuđuje i ne mijenja pravila usred igre.
Njegova kuhinja je otok u oluji svakodnevice. Četiri kvadratna metra reda koji sam stvara, gdje se ništa ne pomiče bez najave i gdje svaki predmet ima svoje mjesto. U tom mirnom malom svijetu, njegov najvjerniji suputnik je Bubi, pas čija je životna filozofija jednostavna, biti u pravom trenutku na pravom mjestu kad nešto padne na pod.
Sat je točno četiri i sedamnaest. Ne šesnaest. Ne osamnaest. Sedamnaest. Karlo ulazi u kuhinju kao glumac na scenu, ostatak svijeta pretvara se u šum koji se može utišati jednim pokretom misli. Bubi već čeka, tijela opuštenog, u pozi koju Karlo zove Sfinga s očekivanjem.
Danas je na redu kobasica. Ona duga, blago zakrivljena, s mirisom dima i papra koji se penje po zraku kao melodija djetinjstva. Karlo ju je jučer stavio na tanjur da,udahne, promatrao je kao da uči njezin karakter. Jer on ne kuha sastojke, on prevodi njihove priče na jezik okusa.
Danas pravimo koncert, kaže Bubiju. Kobasica je truba, luk je kontrabas, a ti si publika koja jede ili šuti.
Bubi podigne jedno uho. Možda razumije. Možda samo čeka da nešto padne.
Karlo uzima nož, ne bilo koji, već onaj srednji, s drvenom drškom koju je njegov dlan godinama pripitomljavao. Podiže ga prema svjetlu, spušta ga tri puta o dasku, i napravi prvi rez. Rez koji kaže: Ja to kontroliram. Ne ono mene.
Kobasica se pod oštricom ne opire, nego pjeva tiho, s onim sitnim pucanjem kore koje Karlo obožava. Reže sporo, metodično. Svaki komad jednak, tri prsta dug. Ne iz opsesije, nego iz potrebe da svijet bude razumljiv. Jer predvidivost stvara sigurnost, a sigurnost prostor za maštu.
Znaš, Bubi, kaže, ljudi misle da je kuhanje o okusima. Nije. Kuhanje je o ritmu. O tome da sve ima svoj red i smisao. I o tome da ponekad, kad svijet postane preglasan, u tavi pronađeš tišinu.
Dok govori, kobasica cvrči na ulju, a taj zvuk postaje muzika, živa, vesela, zemaljska. Mjehurići prskaju kao smijeh. Luk se pridružuje, šećeri se tope, zrak postaje gust od mirisa djetinjstva i zime. Karlo zna, ovo je njegov nevidljivi svijet, svijet koji ne treba riječi, svijet u kojem se razumije bez objašnjenja.
Ali onda dolazi, mrkva. Ta zakrivljena, neuklopiva mrkva. Karlo zastane. Srce mu ubrza. Takve stvari kvare red. Ruke mu drhte.
I tada, kao da razumije, Bubi ustaje i prisloni njušku uz njegovu nogu. Ne laje. Samo stoji. Sidro koje drži brod da ne potone.
Karlo zatvara oči. Broji. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam. I opet. I opet. Brojevi postaju mir, a mir prostor u kojem se disanje vraća. Kad ih otvori, šapne:
U redu. Ne želiš biti kockice. Bit ćeš krugovi.
I reže je na tanke kolutiće, pravilno nepravilne, svaku drugačiju. I shvaća, predvidivost nije u tome da sve bude isto. Predvidivost je u tome da znaš kako ćeš se nositi s različitošću.
Kad kobasica zarumeni, zvuk postaje topliji, zrak gušći. Ulje puca poput pljeska. Karlo miješa lijevom rukom, desna je za začine. Sve ima smisla. U kuhinji ništa nije skriveno. Staviš sol, postane slano. Staviš vrijeme, postane tvoje.
Bubi zijevne, ali ne odlazi. On zna, svaki trenutak ovdje ima značenje.
Karlo pažljivo servira jelo u posebnu zdjelu s plavim rubom. Poravnava je tri puta, dok ne bude savršeno ravna. Na dno stavlja luk i mrkvu, preko njih komade kobasice, sve uredno složeno kao u partituri.
Gotovo, kaže svečano.
Bubi, kao i uvijek, izvede svoj mali ritual, tri kruga oko zdjele, kao blagoslov. Prvi zalogaj. Drugi. Treći. Pogled prema Karlu. U tim psećim očima titra zahvalnost, razumijevanje, ona tiha ljubav koja ne traži objašnjenje.
Hvala, šapće Karlo. Hvala što si tu.
Sunce se spušta niz prozor kao toplo ulje. Kuhinja je čista, svjetlo meko, sve mirno. Karlo sjedi na podu, leđima naslonjen na ormarić. Bubi mu gura glavu pod ruku, traži dodir.
Da sam kuhar, kaže tiho, otvorio bih restoran. Mali, tih, bez treperavih svjetala i preglasne glazbe. Restoran u kojem bi svako jelo bilo napravljeno s razumijevanjem da svi osjećamo drugačije. Da svatko zaslužuje da bude shvaćen.
Bubi izdahne toplo, kao da kaže: Tako je.
Karlo se nasmiješi. Radio bih jela koja ne iznenađuju. Jela koja grle. Koja smiruju. Koja kažu, u redu je. Ti si u redu.
Petnaest godina. Cijeli život pred njim. Još tisuće jela, tisuće mrkava, tisuće malih rituala. Ali sada, u ovoj tišini ispunjenoj Bubijevim disanjem i mirisom kobasice, Karlo osjeća ono što rijetko tko osjeti, mir.
Ne mir svijeta koji se vrti, nego mir čovjeka koji je pronašao svoje mjesto u tom vrtlogu, svoj ritam u toj melodiji, svoj nevidljivi svijet u kojem sve ima smisla.
Sutra, kaže Bubiju, pravimo palačinke. Bubijeve, s tajnim sastojkom.
Bubi maše repom. Sutra. Uvijek postoji sutra. Nova prilika. Nova mrkva. Novi trenutak u kojem nešto može pasti i pripasti njemu, po svetom zakonu gravitacije.
A do tada, postoji ovo. Dječak i pas. Kuhinja koja miriše na kobasicu i ljubav. Tišina koja govori glasnije od riječi.
Postoje svjetovi koji se ne vide golim okom. Svjetovi gdje mirisi imaju ritam, a običan dan može postati čudo.
I u tom svijetu, Karlo je već ono što sanja biti.
Kuhar.
Matija Gerić
