Svijet ponekad stane.
Ne u trenucima oluje, ne u tišini noći, nego u jednom dodiru koji mijenja sve što znamo.
Postoji mjesto između otkucaja srca i daha, gdje vrijeme gubi smisao, gdje se ljubav mjeri samo prisutnošću, gdje svaka sjenka, svaki šapat i svaki dah postaju vječnost.
U tom prostoru stoje oni, spremni voljeti i izgubiti, znajući da će svaki trenutak koji prođe ostaviti trag koji ni smrt ne može izbrisati.
Pod ružama koje su isijavale mirisom krvi i čežnje stajali su jedno pred drugim, on u oklopu što je nosio više rana nego svjetlosti, ona u svili što je drhtala poput jutarnje rose.
Između njih nije bilo riječi, samo tišina koja je već znala sve.
Njegovo čelo naslonjeno na njezino, posljednji dodir prije oluje.
Kroz pukotine čelika probijala se njegova ljudskost, dok su njezini prsti istraživali hladnu tvrđavu metala, kao da može otvoriti vrata srca koje će uskoro otići u dimove zaborava.
Ruža je lagano dotaknula njegovu nogu, crvena poput tinte u knjizi zakletvi. Ona je znala, kad krene, vratit će se možda samo poput šapata ili sjećanja.
Gledala ga je kao da zapisuje svaku sjenku, svaku crtu, svaku neizrečenu misao u njegovim očima.
Vjetar je prolazio između njih, noseći sa sobom šapat:
Vrati se ako možeš.
On nije odgovorio.
Samo joj je prstima dotaknuo kosu i taj dodir bio je sve, molitva, oproštaj, obećanje i kraj.
Kad se okrenuo, svijet je na trenutak stao.
Zrak je postao gust, vrijeme se razlilo poput tekućeg stakla.
A kad je nestao iza zida magle, ruže su se slegle prema zemlji, kao da oplakuju svjetlost koju su voljele.
Ona je ostala stajati među njima, gole ruke pune topline njegovog oklopa i srce koje više nije znalo kamo pripada.
Svaka latica pod njezinim stopalima bila je njegov trag.
Svaka sjena oko njezinih ramena, odjek njegova daha.
Ali duboko pod kožom večeri još je tinjala iskra.
Miris ruža mijenjao se u njegov dah, zrak vibrirao poput struna što odjekuje, a svaka kap rose bila je neizgovoreno, volim te.
Nebo se spustilo nisko, umorno i zlatno, poput plašta koji ih opet skriva u snu.
I dok postoji ijedna ruža koja će se otvoriti pod jutarnjim suncem, on će joj se vraćati.
Ne tijelom, nego poput melodije u njezinoj krvi.
Ne pogledom, nego u vječnosti koja titra između njih.
Ruža je uvenula.
Vjetar je prošao.
I u toj tišini, sve što su voljeli stalo je u jedan dah,
ne tijelo, ne pogled, nego u iskru koja lebdi između njih.
Matija Gerić
