U vrtovima mjesečine, gdje se svjetlo lomi na rubu sjećanja i zaborava, sreo ju je bez najave.
Stvarnost se topila polako, kao voštana figura pred plamenom koji ne gori nego izmiče, nečujno otpuštajući ono što je godinama držala za ruke. Zrak je mirisao na sol i nešto staro, gotovo zaboravljeno, kao da se u daljini netko prisjećao njih dvoje prije nego što su tijela u koja će se vratiti ikada postojala.
Stajala je pod krošnjom smokve. Ruke su joj mirisale na zemlju i lavandu. Kosa joj je padala preko ramena onako kako pada kiša kad vjetar zaboravi kamo puše. U očima joj je živjela tišina starog zdenaca, ona vrsta tišine koja pije zvuk i vraća mudrost. Lišće se pomicalo bez vjetra, kao da drvo diše njezin dah, kao da je njezin puls ono što čuva zeleno u svijetu.
On je zastao jer tijelo zna prije uma. Prsa su mu se stezala ne od straha nego od neobjašnjivog prepoznavanja, osjećaja kao da je nekoć bio kamen koji je ona dlanom zagrijavala dok je sunce umiralo u moru.
Što radiš u mom snu? pitao je. Glas mu je dolazio iz zemlje, iz same smokve, iz onog mjesta gdje korijenje pije tamu.
Okrenula se polako, kao što se otvara cvjetni pupoljak koji zna da ga bere netko sa strahopoštovanjem. Pogled joj je bio miran, spreman i zatečen poput površine mora prije oluje. Kad se okrenula, mjesečina je postala gušća, spuštala se poput bijele prašine s krila noćnih leptira.
Osmjehnula se s nečim što je nalikovalo na prepoznavanje. U tvom snu? tiho je ponovila. Ne. Ovo je moj san. Uvijek je bio moj.
Zastao je, osjetivši kako mu se nešto u grudima otvara poput knjige pisane na jeziku koji je zaboravio da zna. Tvoj san, ponovi polako, a ja sam u njemu.
I ti u svome, šapnula je, sanjao si me prije nego što si znao moje lice.
Tada ih je obuzelo, duboko, tiho spoznanje koje nije dolazilo iz uma nego iz kostiju. Sanjali su isti san, svako na svome kraju tame, svako u svojoj samoći. Svake noći njihove duše su lutale istim vrtom, dodirivale istu smokvu, slušale isto more. A sada, u tom začaranom trenutku između svjetova, san se srušio sam u sebe i spojio ih.
Sanjamo jedno drugo, rekao je, glas mu se raspao u čuđenje.
Da, odgovorila je. I zato se budimo žedni. Zato se budimo s okusom nekoga drugog u ustima, sa suzama koje nisu naše. Sanjamo jedno drugo i zato smo živi.
U njezinu glasu nije bilo sumnje, bilo je vlasništva staroga koliko i prvo sjeme posađeno u zemlju, nježnosti i tihe prijetnje. Negdje u krošnji smokva je ispustila zreo plod. Pao je, ali se zaustavio u zraku, visio kao kaplja jantara u kojoj je zarobljeno ljetno poslijepodne, svjedok onoga što dolazi.
Zrak između njih drhtao je ne od strasti nego od istine, onoga trenutka kad dvoje ljudi shvate da izlaze iz istoga jajeta, iz iste prvotne tamne vode, da su jedno drugo sanjali u postojanje.
Približio joj se korak po korak, kao hodočasnik što se penje strmom stazom gdje svaki kamen pamti ime onoga tko je pao. Tlo pod njegovim nogama činilo se mekšim, kao da ga svjetlost nosi. Dodirnuo joj je ruku, koža je bila topla i stvarna. Nije bila duh. Bila je žena koja diše, s ožiljcima i tugama koje ne imenuje, s venama punim rijeka što nikada nisu stigle do mora. Kad ju je dodirnuo, mjesečina se razlila po njezinim venama poput mlijeka što se izlijeva u bistru vodu, tiho, pretvarajući je u nešto svetije nego što je bila.
Ne znam tvoje ime, šapnuo je.
Imena su za dan, odgovorila je. Ovdje nam ne trebaju.
Poljubio ju je ne požudno nego gladno, onako kako netko tko je dugo bio sam zaboravi okus blizine. I u tom poljupcu osjetio je sve noći kad ju je sanjao ne znajući da ona sanja njega, sve zore kad se budio s njezinim imenom na jeziku iako ga nikada nije čuo. U ustima je osjetio gorčinu vina i slatkoću smokve, okus ljeta koje umire i jeseni koja mu čita posljednje želje. More iza njih podiglo se bez vjetra, kao da i ono pokušava zapamtiti taj dodir, kao da se val pretvara u svjedoka kojega nitko nikada neće saslušati.
Kad su se usne razdvojile, znali su, sanjali su jedno drugo u postojanje. Ona je bila ona koja mu je dolazila svake noći kad je zatvorio oči, nestajala u svitanje. On je bio onaj čiji je glas čula u šumu mora, čije je ruke osjećala na koži kad nitko nije bio tu. Njihovi snovi nisu bili san, bili su vrata, most, obećanje koje su davala tijela prije nego što su duše pronašle put.
Usnuli smo jedno drugo, šapnuo je, čelo priljubljeno uz njezino.
Njezine su ga ruke držale čvrsto, prsti su mu se zarili u kožu ne iz nasilja nego iz potrebe, da u njemu ostane brazda koju neće prekriti vrijeme. Shvatio je, ovo nije san. San bi bio mekši, san bi opraštao. Ovo je bila stvarnost koja boli, istina koju osjetimo kad prestanemo bježati, kad shvatimo da nema kamo pobjeći od onoga što nosi naše lice.
Probudit ćemo se, rekao je.
Da, odgovorila je. Ali ne u isti svijet. Ja ću te opet sanjati večeras. I ti mene. Sanjat ćemo se dok jedan od nas ne pronađe put do drugoga ili dok ne shvatimo da smo jedno drugome samo snovi, lijepi i nedodirljivi.
Stegnuo ju je jače, kao da je mogao zadržati san voljom. A ako se nikada ne nađemo budnim?
Onda ćemo se naći ovdje, rekla je, rukama mu čuvajući lice. Svake noći. U vrtovima mjesečine. Gdje smo oduvijek bili.
Mjesečina se prelijevala preko njih, hladna, postojana, vječna, kao sudac koji ne donosi presudu nego samo svjedoči. Smokva je šuštala lišćem. Negdje daleko pas je zavijao, pun sjećanja davno umrlih gospodara. Iz zdenaca dopirao je šapat vode koji je ponavljao njihove riječi da ih se ne zaboravi, zapisivao ih u dubinu kamena gdje ni sušno ljeto ni zaboravljena zima ne dopiru.
Ostali su tako, držeći se, znajući da će zora doći i razdvojiti ih, ali ne i izbrisati. Neki dodiri nisu ni snovi ni stvarnost, to su pukotine u vremenu kroz koje prodire svjetlost s one strane svega što možemo imenovati, to su vrata koja se otvaraju samo jednom i ostavljaju u nama hodnik koji vodi nikamo i svugdje.
Kad su se probudili, svatko u svojoj samoći, znali su.
Znali su da postoje dodiri koji žive u koži dulje od sjećanja i mijenjaju sve što dođe poslije, kao što kiša koja padne na suhu zemlju mijenja boju kamena zauvijek.
Mjesečina ih je i dalje gledala, ravnodušna, lijepa, stara koliko i prva čežnja koja je ikada postojala. I još uvijek, negdje između snova, nije prestala disati. Jer mjesečina ne pripada noći već svima kojima je jednoga trena, samo na tren, pokazala tko su zaista.
Matija Gerić
