Zamisli svijet.
Svijet u kojima je svaka duša samo putnik, izgubljen u mrežastoj šumi trenutaka što se granaju u sve smjerove odjednom.
Nošen podzemnim rijekama što teku kroz naše snove, hladnim, šumećim tokovima koji mirišu na vlažnu zemlju i zaboravljene tajne.
Bačen. Uvijek iznova. Prema crticama na nebu koje trepere poput svjetlosti svjetionika u oluji, koji se pišu i brišu dok ih gledamo.
Što ako smo svi mi stranci, jedni drugima, a još više sami sebi?
Što ako samo hodamo po užetu vlastitih pitanja, po tankom, vjetrom njihanom, užetu gdje svaki korak škripi poput starog mosta, očajnički tražeći put natrag?
Natrag do one tople, zaboravljene kuće čija se svjetlost još uvijek tinja iza zatvorenih očiju.
Ne kuće od cigle i betona.
Već kuće usađene u srži našeg bića. Mjesta gdje se osjećamo cjeloviti, poput stabla čiji korijeni sežu duboko u toplu zemlju. Gdje maske padaju s tihim šumom, poput lišća u jesen.
Prostori u kojima postajemo ono što jesmo. Bez objašnjenja.
I baš u toj potrazi, dok nas prividi lome o stijene, mi smo brodovi što probijaju pjenušave koridore između stvarnosti.
Brodovi što traže obalu. Svaki sa svojim ranama koje cijede slanost i priče,
kao ožiljci što svijetle u tami, pretvarajući bol u putokaz.
Svi vođeni istim tihim zovom, dubokim kao tutanj u praznoj katedrali.
A što ako se jedno pitanje nikada ne postavi?
Zašto uopće postoji more?
Zašto smo bačeni u njega?
Možda je odgovor jednostavniji od svih lutajućih misli.
More ne postoji da bi ga preplovili. Ono postoji da bi bilo more, slano i duboko, s valovima koji se penju poput bijelih griva divljih konja, noseći brodove na svojim leđima, stvarajući gromoglasne udarce o stijene i reflektirajući zvijezde poput razbacanih bisera po tamnom baršunu noći.
A mi?
Mi smo brodovi koji postoje da bi plovili.
Naša svrha nije doploviti. Naša svrha je iskušavati površinu mora, ostavljati tragove pjene koja se topi poput sjećanja, nositi terete i priče, biti svjedoci nebu.
Naša luka nije cilj, već samo jedna od mnogih luka gdje možemo podijeliti priče o plovidbi.
Kuća nije zid. Kuća nije adresa.
Kuća je luka.
Rađa se kad se naši putovi dotaknu i prepoznaju. Kad se valovi što nose mene sretnu s valovima što nose tebe, poput dva plesa koji postaju jedan.
Putovanje nije iluzija.
Putovanje je svrha.
Možda je istina da nitko nikada nije izgubljen.
Samo ponekad zaboravimo da i tama ima svoju mapu, nevidljive staze koje vode kroz šumu noći. I dok more šumi svoje vječne pjesme o domu što nas čeka na dalekim obalama, šuma šapće svoje tajne o istom tom domu, samo drugim jezikom, glasom listova umjesto glasom valova.
Putokazi mijenjaju oblik, ali ne i smjer. Od srebrnastih staza mjesečine na vodi do srebrnastih staza mjesečine među granama.
Da svaki korak, pa čak i onaj lutajući, ipak vodi kući.
Jer tama nije neprijatelj nego nježni vodič, poput šume noću, gdje se listovi šapuću tajne, a svjetlost mjesečine probija kroz granje kao srebrne strelice.
Jer i u najdubljoj tišini postoji putokaz što svijetli iznutra, toplo kao žar u kaminu.
I svaki trag, svaka rana, svako lutanje, sve to nije odlazak od kuće, već njezino otkrivanje. Sve nas vraća u istu svjetlost, u istu obalu, u isti dom što nas čeka otkad postojimo.
Poput beskrajnog vala što se uvijek vraća moru iz kojeg je potekao.
Matija Gerić
