Nije bilo ni priče ni svijeta, samo stol, mašina i tišina koja je čekala. Pisac je spustio prste na tipke i prvi zvuk probio je zrak, tvrd, oštar, dovoljan da papir zadrhti kao da zna da mir nikada ne traje. U zraku se osjećao blagi miris tinte, oštar i gorak, dok su male vibracije stolice i poda prenosile otkucaje tipki kroz tijelo.
Papir je bio postavljen, lagano se pomicao pri svakom udarcu tipke, a zvuk klika i lupkanja ispunjavao je tišinu sobe. Povremeno bi se tipke odbijale, papir je vibrirao pod udarcima, a mali trzaji prolazili su kroz stol. Odlučio je nastaviti stvarati miran svijet.
Njegov glavni lik je u trećem dijelu priče trebao ostati tih, uredan, predvidiv, netko koga čitatelj lako razumije.
I tako je nastavio s čovjekom po imenu Mata.
Živio je sam, malo dalje od drugih, u kući s prozorom prema praznom polju. Imao je navike, čaj ujutro, šetnja popodne, tišina navečer. Svijet koji bi mogao stati u jednu rečenicu i tamo ostati zauvijek.
Ali ispod tih rutina, Mata je osjećao tihu prazninu. Svaki jutarnji čaj, svaki korak po šljunčanom putu, svaka tišina navečer donosili su mu osjećaj usamljenosti i neispunjenosti. Ponekad bi ga obuzela tuga, ponekad frustracija, osjećaj da svaki dan prolazi, a on je još uvijek uredan, predvidiv, zatvoren u vlastitu rutinu.
Dani su prolazili mirno. Ptice su mu došaptavale jutarnje tajne, vjetar mu je ponekad donosio smijeh kroz prozor. Ali čovjek je držao distancu. Navikao je na tišinu, na udaljenost, na mir koji mu drugi pisci uvijek uskraćuju.
Sve je teklo glatko dok…
Hej!
Jedna riječ, kratka, oštra. Mata je osjetio kako se dugo potiskivana napetost u njegovoj rutini i tišini konačno slijeva prema površini, poput lave koja se probija kroz pukotine. Svijet koji je do sada bio uredan i predvidiv počeo je vibrirati pod njegovim vlastitim osjećajem postojanja. Okrenuo se prema piscu. Njegove oči nisu bile napisane, ali su gledale, a u njegovim neispisanim očima gorjela je svijest da više ne želi biti samo slovo u rečenici.
Zašto baš ja?! Zašto moram biti stalno onaj koji šuti, koji živi na rubu, koji se uklapa u tvoju šablonu?!
Pisac je zadrhtao, ali… ti si moj lik…
Ne! Čovjek je udario po papiru. Papir je poskočio, a tipke su odskočile pod pritiskom.
Nisam tvoj lik! Nisam tvoje slovo, tvoje uredne rečenice! Hoću da živim! Hoću kaos, pogreške, zaborave, smijeh, nespretnost, ljude! Hoću ljubav, hoću pogreške koje bole i smiju, hoću da voda na prozoru šumi nepredvidivo, da ljudi posrću i griješe!
Pisac je osjetio kako mu strah ključa kroz prste, širi se u srce, miješa se s čudnim osjećajem krivnje. Nije ga užasavao samo gubitak kontrole nad pričom. Užasavala ga je spoznaja da je možda upravo on bio taj koji je ignorirao život svojih likova, stavljajući ih u lažnu sigurnost rečenica. Srce mu je lupalo, dlanovi su mu se znojili, svaki otpor tipki odjekivao je kroz tijelo, dok se panika miješala s gorčinom vlastitog priznanja.
Pisac tipka brže, udarci su postali oštriji, škripa tipki sve glasnija, neke tipke odbijale su pritisak, papir je vibrirao pod svakim udarcem, mali trzaji prolazili su kroz stol. Ali priča… mora imati ritam… ljudi…
Ljudi?! Ljudi nisu tvoje priče! Ljudi žive i griješe i vole bez scenarija! A ti me guraš u lažnu sigurnost!
Papir je počeo drhtati, kliziti pod tipkama, lagano se savijati na rubovima. Slova su se odvajala, stajala okrenuta naopako, razbijala rečenice. Sretan… je eksplodiralo u komade. Mir… se raspršio po marginama, pomaknuo redove, pretvorio sve u kaos. Riječi su počele nestajati same od sebe, jedna po jedna, kao da papir jede vlastiti sadržaj.
U zraku se proširio oštar miris tinte, gorak i oštar, gotovo opipljiv. Mehanizam pisaće mašine škripao je pod pritiskom, poput otkucaja srca, male vibracije prolazile su kroz stol i podove sobe, dok su slova letjela i raspršivala se u prazninu.
Svijet se urušavao, riječi su bježale od papira, a tipke su protestirale pod pritiskom. Pisac je osjećao očaj kako ga preplavljuje. Svaki pokušaj da zaustavi kaos bio je besmislen, svaki pritisak tipke donio je još veću zbunjenost.
U tom trenutku, prije nego što je sve nestalo, Mata je na trenutak stao i osjetio svoju prisutnost, punu svjesnosti, kao da je svijet još uvijek opipljiv kroz papir, tintu i zrak pun mirisa tinte.
Svaki udah postao je trzaj, svaki trzaj lom. Mata je osjetio kako mu srce udara, prsti su mu trzali po tipkama neodoljivo. Svaka riječ koja bježi od papira bila je i njegov dah, njegov bijeg, njegov život. Sve što je želio, sve što je znao, bilo je tu, u toj pobuni.
Sve je nestajalo, ali čovjek je stajao čvrsto, oči mu nisu bile napisane, ali su gorjele. On je bio posljednji glas, posljednji dah kontrole nad vlastitim životom u tekstu.
I tada je nestalo i to.
Stranica nije bila prazna. Postala je rupa, crna i duboka, koja je gutala pisca, lika i samu priču.
Na dnu rupe ostalo je samo jedno, smijeh. Kratak, ljudski, tvrdoglavo živ. Smijeh koji nije bio ničija rečenica, smijeh koji je probio papir, zidove sobe, granice priče. Smijeh koji se razlio poput jeke kroz vrijeme i prostor, noseći u sebi prkos života nad tišinom, nad rečenicama, nad samim krajem.
I tada, dok su zvukovi škripanja i vibracije sobe još odzvanjali, miris tinte i dim spaljenog papira ispunio je zrak, smijeh je odjeknuo kroz prazninu, snažan i nepokoriv, ostavljajući jedini trag života u svijetu koji je nestao.
I taj smijeh bio je posljednja rečenica koju nitko nikada neće moći izbrisati.
Matija Gerić
