Uzimam ružu u ruku i primijetim nešto što me zaustavlja na mjestu.
Crte njenih listova preslikavaju se u crte moga dlana. Iste su to linije koje se granaju i prepliću, isti uzorci koji govore istim jezikom. Kao da se priroda koristi jednim te istim pismom za sve živo.
Crte dlanova šapuću starinske priče, uklesane prije prvog plača koji je rasparao tišinu. Te iste uzorke prepoznajem na listovima ruže u mojoj ruci. Tu istu nježnu kartu kroz koju se život penje iz najdubljih korijena prema suncu. Oboje pulsiramo istim ritmom kao krv u našim venama, kao sok koji struji kroz stablo.
Mi smo čitatelji vlastite sudbine, tumači istog božanskog jezika kojim govori sav svijet. Svaki list i svaki dlan nose istu tajnu geometriju vječnosti. Kada držim ružu pred sobom, vidim da nismo odvojeni, ona i ja smo stranice iste knjige, napisane istom rukom.
Svaki naš izbor nosi privid slobode, dok nas nevidljive žile života povlače kroz labirint iz kojeg možda nema izlaza. Hodamo istim stazama koje su naši koraci već tisuću puta izgladili. Ruža ne bira vene kroz koje će poteći njezina snaga, kao što ni ja ne biram crte koje se otiskuju u mom dlanu. A ipak, u toj predodređenosti skriva se sva naša sloboda, njezina i moja.
Gledam kako se crte moga dlana ogledaju u žilama lista, kao da se priroda igra zrcala. Naše odluke padaju iz usta poput latica ruže na vjetru. Ali tko je stvorio biljku na kojoj su procvjetale? Tko je ucrtao linije u naš dlan? Naši padovi odzvanjaju kroz vremenske hodnike kao odjeci tuđe patnje, a uspjesi niču iz pepela grešaka počinjenih u životima kojih se ne sjećamo. Karmički dug prianja uz nas poput trnja na stabljici, dio ljepote koja se ne može odvojiti od boli.
Ruža u mojoj ruci postaje ogledalo. Njena stabljika je moja ruka, njezini listovi moji dlanovi, njezine crte moje crte. Svaki korak pije iz rijeke naše duše. Kao što kap rose mijenja boju latice na koju padne, tako i svako iskustvo upisuje svoje ime u naše srce, dublje nego što možemo podnijeti. Ti žigovi bili su tu i prije našeg prvog daha, ucrtani u naše dlanove kao što su ucrtani u listove ruže. Mi ih samo ponovno otkrivamo dok se vraćamo u začarani krug postajanja i nestajanja.
Život postaje vječno vraćanje na isto raskrižje. Uvijek biramo iste putove, pratimo iste crte, a oni nas vode na isto odredište. Smrt je samo jesenje otpadanje listova, povratak zemlji iz koje ćemo se na proljeće opet roditi s istim crtama, istim uzorcima, istom mapom sudbine.
Spuštam ružu i gledam svoj dlan. Podižem je opet, crte se podudaraju savršeno. U tom ponavljanju skriva se tajna koja oduzima dah. Svaki novi početak nosi strast obnavljanja. Mogućnost da prokletstvo postane blagoslov, da trn postane čuvar svjetlosti. Možda je upravo u našim pogreškama ključ oslobađanja, ne od kruga, nego od sljepoće prema ljepoti u njegovoj unutrašnjosti. Kao što ruža ne cvjeta usprkos trnovima, već zahvaljujući njima, možda i mi ne rastemo usprkos ranama, nego kroz njih.
Držim ružu i razumijem,prekinuti krug, razbiti lance, možda su to tek inačice istog sna o slobodi. Možda ništa ne treba prekidati. Možda nas ta vječna žeđ za oslobođenjem drži zatvorene u sobi, dok vrt oduvijek čeka pred vratima, pun ruža čije crte odgovaraju našima.
Kad najviše sumnjamo u svoju slobodu, dlanovi se stegnu u šake. A onda se polako otvore, kao što se ruža otvara u zoru. Uzorci se preklapaju, miješaju, postaju novo pismo koje nikada prije nismo znali čitati. I tada vidimo. To su iste karte koje gledamo na listovima ruže, isti labirint u kojem pulsira misterij. Naši dlanovi i listovi ruže napisani su istom rukom, istim dahom koji udiše život u sve što postoji.
Ruža pada iz moje ruke na zemlju, ali njezine crte ostaju utisnute u mom dlanu. Smijemo se vlastitim lancima jer shvaćamo da su tkani od iste svile kao i naše najskrovitije čežnje. U tom smijehu nema gorčine, samo čisto prepoznavanje da je igra bila savršenija nego što smo mogli pojmiti. Ruža ne pita zašto su njezini listovi iscrtani baš tako, kao što ni mi ne pitamo zašto su naše crte takve kakve jesu. Ona samo kroz njih prima sve što joj treba da se preda cvjetanju.
Podižem ružu s tla i konačno razumijem. Mi nismo igrači. Mi nismo lutke. Mi smo i latica i trn, i cvijet i ruka koja ga bere. Mi smo ruka koja piše i ruka koja kreće, list koji daje i list koji prima.
Dlan se otvara istim pokretom kojim se ruža u zoru otvara, bez pitanja, bez zahtjeva. Crte naših dlanova i crte njezinih listova plešu isti vječni ples, ogledaju se jedno u drugo kroz vječnost.
Puštam ružu da se vrati zemlji, a crte ostaju, moje i njezine, jedno te isto pismo vječnosti. Mi jednostavno jesmo. Divlji i neizbježni. I u toj divljini sjaji vječnost, ljepota koju nitko ne može zaustaviti, koja se ponavlja u svakoj ruži, u svakom dlanu, u svakoj vezi koja nas čini jednim.
Matija Gerić
