U noći, kada se svijet utapa u mek zagrljaj tišine…
Pitam se… u tom dubinom trenutku između dva otkucaja srca, kada vrijeme zastane poput ptice što slijeće na granu vječnosti. Pitam se nose li me nevidljive ruke onoga što plete sudbine poput zlatnih niti u tkanini beskraja? Ili sam samo kap kiše što ne zna zašto pada, zrno pijeska što ne pita zašto ga vjetar nosi preko pustinje vremena?
Koliko je teška ta nevinost neznanja… U tišini između molitve i odgovora, između žudnje i ispunjenja, osjećam kako me nešto veće od mene samoga poziva. Poziva prema putanjama što ih samo srce može vidjeti, prema horizontima što postoje jedino u jeziku duše.
Pitam se… zašto neki hodaju po cvjetnim livadama sudbine, dok drugi, duše čiste poput jutarnje rose, nose terete teže od neba? Zašto sunce grije jedne, a druge ostavlja u sjenama što traju duže od zime? Možda je odgovor u samom pitanju… Možda su upravo oni što nose teret, izabrani da postanu mostovi između zemaljskog i nebeskog, da svojom boli otvaraju vrata milosti onima što dolaze za njima. Možda su njihove suze, dragocjene kao biseri u oceanu, blagoslov koji ne prepoznajemo jer gledamo samo njihov sjaj, a ne njihovu moć. Divni misterij patnje što se pretvara u svjetlost…
Pitam se… nije li svaki korak koji napravim, čak i onaj što me vodi u labirint boli, ucrtan u nekoj velikoj knjizi napisanoj prije prvog svitanja? Nije li svaki uzdah moje duše dio neke veće pjesme što je pjeva cjelokupno stvaranje? Hodam putanjom što se krivuda poput rijeke kroz pejzaže moje sudbine. Neki dijelovi teku kroz dolinu suza, drugi se penju preko vrhova nade. Ali svi ,apsolutno svi, teku prema istom oceanu. Prema domu što ga duša slutim, iako ga um ne može imenovati…
Srce, taj nevidljivi kompas ucrtan u najdublju jezgru mog postojanja, kuca u ritmu koji je star kao prvi dah života. Ono zna jezik što ga zvijezde govore u svojoj tišini, razumije kod što ga vjetar šalje kroz šuštanje lišća.
Pitam se… trebam li se opirati tom nježnom vodstvu što me vuče kroz svjetlo i tamu? Ili se prepustiti poput lista u jesenskom plesu, poput valova što se nikada ne pitaju kamo ih ocean nosi? Možda je najveća mudrost u tome prepoznavanju… Prepoznavanju da sam istovremeno i redatelj i glumac u ovoj velikoj drami postojanja. Da svaki moj otpor, svaku moju predaju, svaki strah i svaku nadu, netko ili nešto tka u remekdjelo čiji konačni oblik mogu sagledati tek kada se penjanje završi.
I dok hodam ovim putanjama posutim cvijećem i trnjem, svaki korak molitva, svaki dah himna, osjećam kako me nešto neopisivo nosi. Nešto što je istovremeno u meni i iznad mene, što je moje i univerzalno.
Pitam se… u ovom trenutku kad riječi postaju most između srca i beskonačnosti... Je li možda upravo to pitanje, to vječno, divno, čežnjom napunjeno pitanje, najveći dar koji mogu pružiti postojanju? D Je li moja žudnja za razumijevanjem zapravo ljubavno pismo upućeno onom što stvara sve stvari?
Pitam se… pitam se… pitam se… I u tom ponavljanju, poput mantri što je stara kao prvi otkucaj srca, poput valova što ljube obalu otkad postoji more, nalazim svoj mir.
Jer nije važno što će odgovor biti. Važno je da pitam. Važno je da tražim. Važno je da ljubim kroz svaku nesigurnost, da vjerujem kroz svaki strah, da se nadam kroz svaku tamu.
I onda, u najtišem trenutku noći, čujem kako mi Postojanje šapuće natrag. Tvoja pitanja jesu odgovori. Tvoja potraga jest dom. Tvoja ljubav jest prisutnost u tebi.
I zato se pitam… U svetom ritualu pitanja koja se ponavljaju kao drevna molitva, kao dah koji ulazi i izlazi poput himne postojanja, kao plima i oseka duše koja traži svoj mir u beskrajnom, magičnom oceanu vječnosti…
Matija Gerić
