Tišina. Zatim prva kap.
Spušta se polako, neozbiljno, kao da testira zemlju. Dodirnula mi je čelo i ostala tamo, hladna i čista. Čekam. Nebo se skuplja kao stegnuta šaka, spreman za udarac nježnosti.
I onda pada. Ne bučno, ne divlje. Pada kao šapat koji postaje pjesma. Svaka kap dolazi kad treba doći, nema žurbe, nema straha. Samo dolazi.
Uzdignem lice prema nebu. Zatvorim oči. Prva kap na ustima, kap prva istina, čista, bez okusa, ali nekako slatka. Druga kap pada na nos i klizi niz obraz kao suza koju nisam isplakao. Treća pada u kosu i ostaje tamo, čuva me kao mala molitva.
Počinjem se micati. Ne plešem, ne još. Samo podižem ruke prema nebu, prstima tražim kapi koje padaju. One mi se spuštaju na dlanove kao ptice što traže gnijezdo. Hladno, ali toplo istovremeno. Svaki dodir govori nešto što riječi ne znaju reći.
Kiša pojačava. Ne naglo, stidljivo, kao što dijete izgovara prvu riječ. Čujem ju kako šapuće po lišću, kako miluje asfalt, kako budi mirise koji su spavali u prašini. Zemlja diše dublje. I ja s njom.
Sada plešem.
Korak naprijed, pa nazad. Ništa složeno, ništa što bi trebalo objasniti. Samo se krećem onako kako mi kiša govori da se krećem. Desno kad kapi padaju s desna, lijevo kad vjetar ih nosi na lijevu stranu. Hodam njenim ritmom, dišem po njenoj melodiji.
Mokra odjeća postaje druga koža. Lijepi se uz tijelo ne kao teret već kao zagrljaj. Kosa mi se slijepi za čelo, ali nije mi dosadno. Osjećam svaku kap koja prolazi niz leđa, svaku koji se zadržava na ramenima prije nego što nastavi put prema zemlji.
Širim ruke. Vrtim se polako, tako polako da se čini da ne plešem nego lebdim. Kiša pada svugdje, po licu, po rukama, po prsima koji se podižu i spuštaju u ritmu koji nije moj, već njen. Postajemo jedno.
Zatvorim oči i predajem se. Ne vodim ovaj ples, ona ga vodi. Samo slijedim. Korak po korak, dah po dah, kap po kap. Nema glazbe osim šuma kiše. Nema publike osim neba koje gleda. Nema pravila osim onih što kiša piše po mojoj koži.
Voda mi se skuplja u dlanovima. Podignem ih k ustima i popijem. Okusa po čistoći, po početku, po tome kako svijet izgleda kad se opere. Svaki gutljaj me ispunjava nečim što nisam znao da mi nedostaje.
Ples postaje sve sporiji. Kiša se smiruje, kao da i ona završava svoju predstavu. Stojim usred ulice, mokar do kože i osjećam kako mi se u prsima širi mir koji je tiši od tišine. Sve je čisto. Sve je novo. Sve je onako kako treba biti.
Posljednja kap pada na moju ruku. Gledam ju kako se kotrlja prema prstima, kako se zadržava na vrhu prsta, kako se dvoumi hoće li pasti ili ostati. Zatim se spušta i nestaje u vodi koja već pokriva tlo.
Kiša prestaje. Ali njen ples ostaje u meni, tih i miran kao dah koji se nikad ne završava.
Matija Gerić
