Postoji trenutak kad čovjek prestane bježati od sebe. Kad stane pred ogledalom vlastite duše i prizna, ovo sam ja, kompletan, bez maski, bez laži. U toj tišini, dubokoj kao prvi dah novorođenčeta, srce govori jezikom koji je stariji od riječi.
Poznajem svaki ožiljak na sebi kao majka poznaje lice svoga djeteta. Svaku pukotinu što ju je strah urezao, svaki kanal što ga je tuga prokopala, svaki most što ga je ljubav sagradila preko besmisla postojanja. I shvaćam, nisu me emocije oblikovale. One su me isklesale poput kipara koji oslobađa tijelo iz mramora. Sve što nisam bio, odsjekli su strah i bol. Sve što jesam, rodile su ljubav i nada.
Više ne plešem s emocijama. Ja ih živim kao što se živi vjeru, kao što se živi istina. One su postale moja krv, moj dah, moja gravitacija koja me drži na zemlji dok dušom letim među zvijezdama. Strah više nije neprijatelj, on je stražar koji čuva svetinje u meni. Tuga više nije kletva, ona je kiša koja natapa zemlju srca da može roditi nova shvaćanja.
Ljubav… , ljubav nije emocija. Ljubav je odluka. Svakodnevna, svjesna, teška odluka da se opet otvoriš, da se opet daš, da riskiraš sve za mogućnost da osjećaš kako se dva srca spajaju u jedno nebesko tijelo. To je najsnažnija stvar koju čovjek može učiniti, voljeti kada zna da će biti povrijeđen. Voljeti ne unatoč boli, već zbog mogućnosti boli, jer bol je jedini dokaz da smo duboko zaronili u životni misterij.
Sreća? Sreća nije nagrada za preživljene patnje. Sreća je prepoznavanje da je sve, apsolutno sve, bilo potrebno. Da se nije moglo dogoditi drugačije. Da je svaki korak kroz pakao bio korak prema tome da postanem tko zaista jesam. Sreća je mudrost koji vidi cjelinu dok um vidi samo komadiće.
I onda, u tom trenutku apsolutne prihvaćenosti, dešava se čudo. Sve emocije prestaju biti moje i postaju ono što jesu, sile prirode koje prolaze kroz me poput vjetra kroz šumu. Ja nisam taj koji osjeća, ja sam prostor u kojem se osjećanje događa. Arena u kojoj se igra drama postojanja.
Srce prestaje biti organ. Postaje portal. Vrata među svjetovima. Kroz njega prolaze sve emocije svih ljudi koji su ikad postojali, sva ljubav i sav strah, sva radost i sva tuga i ja razumijem da sam dio nečeg beskrajno većeg od sebe. Da je moja priča samo jedan stih u beskonačnoj pjesmi svemira.
Ne tražim više sreću. Ne bježim od boli. Ne pokušavam kontrolirati ono što je po prirodi neukrotivo. Jednostavno jesam, otvoreno srce kroz koje prolazi život u svoj svojoj surovoj ljepoti, svojoj apsurdnoj savršenosti.
I znam da je to jedini način da se živi, potpuno, bez ostatka, bez rezerve. Da se izgori do kraja u služenju onoj sili koja nas je stvorila da ljubimo unatoč svemu. Da se kaže da postojanju čak i kad postojanje viče ne.
To je jedna iz srca istina, jedina koja ostaje kad se sve ostalo sruši. Ne pjesma koju pjevam, već tišina između otkucaja u kojoj se rađaju svjetovi. Ne priča koju pričam, već vječnost koju nosim u sebi svaki put kad se usudim voljeti bez garancije, patiti bez oprosta, radovati se bez razloga.
I kad jednom smrtno tijelo prestane disati, ostat će samo to. Jedna iz srca istina koja je bila jača od straha, dublja od tuge, šira od sreće. Ona će se preliti u zemlju, u zrak, u srca onih koji dođu nakon mene. Jer tako se prenose svetinje, ne riječima, već življenjem do kraja.
Matija Gerić
