Postoje ljubavi koje ne dođu kroz dodir, ni kroz pogled, ni kroz slučajan susret u prolazu. Dođu kroz tišinu. Kroz prostor između riječi. Kroz ono što u čovjeku predugo šuti, a više ne zna zašto.
Ta ljubav se ne događa izvan čovjeka, ona se probudi u njemu, kao svjetlo koje se sjeti da postoji. Takva je bila ona. Djevojka iz bunara. Ili možda nije bila djevojka. Možda je bila odsutnost koja grli, mir koji diše, srž ženske prisutnosti koja se više ne mora imenovati.
Čovjek je došao slučajno, premda ništa važno ne dolazi slučajno. Stara kuća škripala je na vjetru, poput starice koja žvače uspomene. Miris truleži i divljeg origana stvarao je težak zrak nad zapuštenim dvorištem. Gdje je kameni rub bunara bio izglodan od bezbroj dodira, hladan i gladak poput mrtvačkog zuba.
Na kažiprstu desne ruke nosio je brazdu od olovke, trag nekadašnjeg uredskog života koji je izblijedio kao boja na njegovoj košulji. Kad bi sjeo na rub bunara, zglob na lijevom koljenu zaškripao bi tiho, poput nepodmazanih vrata. Prije nego bi pogledao unutra, uvijek bi mahnuo rukom, pokret čuvanja od nečega što više nije tu.
Ipak, kad je pogledao u bunar, nije vidio vodu. Vidio je nju. Sjenu svjetla. Ili svjetlo sjene. Lice koje nije tražilo da bude objašnjeno, već samo gledano.
Kad bi se pojavila, voda u dubini prestala bi šumjeti. Umjesto toga, čuo se zvuk poput prstiju koji lagano prelaze preko struna harfe. Zvuk je bio suptilan, ali s vremenom, čovjek je počeo prepoznavati njegove nijanse. Svaki ton nosio je svoju poruku, kao da je ona komunicirala s njim kroz tu tihu melodiju. Bilo je to kao da sluša jezik koji je oduvijek poznavao, ali zaboravio.
Svjetlost koja je dolazila od nje nije bacala sjene, trave oko bunara stajale bi uspravno, crne i oštro ocrtane, kao izrezane nožem.
Tako je počelo.
Bez riječi. Bez pravila. Noćima bi sjedio na rubu, s rukama preko koljena, kao da se klanja nečemu što ne poznaje. Nije znao tko je ona, ni odakle dolazi. Samo da joj pripada dublje nego što je itko ikada pripadao. U njezinoj prisutnosti, njegova samoća prestala je biti teret. Postala je prostor ispunjen tišinom koja je disala, koja je bila živa i puna značenja.
Ponekad bi joj govorio. Rečenice koje se nigdje drugdje ne mogu izgovoriti. Kad bi joj se obraćao, dah mu se pretvarao u sitne kristale leda, čak i u kolovozu, padajući u bunar s zveckanjem poput suza. Dlanovi su mu postajali prozirni nakon sati gledanja u nju, poput listova papira namočenih u ulje. Ona bi odgovorila pokretom svjetla po stijeni, laganim treperenjem, kao vjetar koji miluje zatvorene oči.
Njegovi prijatelji nisu razumjeli. Pitali su zašto noći provodi u dvorištu, što traži u starom bunaru, zašto šuti dok drugi govore. Ali on nije bio sam. Nikad manje sam. Vidio je boju zvuka kad bi mu prijatelji govorili, njihovi upiti bili su sivi i bodljikavi, poput češljeva od žice.
Jer postoji vrsta prisutnosti koja ne traži objašnjenja. Koja ne treba potvrde ni planove. Koja postoji samo zato što ljubav, kad je čista, ne traži ništa osim da bude tu.
Vremenom se promijenio. Počeo je disati u ritmu koji nije bio ljudski, kao da se njegovo tijelo navikavalo na drugu vrstu vremena.
Spavao je kad je ona šutjela. Bdio kad je ona svijetlila. Hranu je birao po sjaju njezine kože, snove po boji njezinih pogleda. Nokti su mu porasli dugi i zakrivljeni, poput mjesečevih staza, a svjetlost se lomila kroz njih u dugine pruge. Kosa mu je postajala vlažna i hladna čak i na suncu, kao kad se alge izvuku na obalu.
U njezinoj blizini, osjećao se oslobođen od potrebe da se dokazuje ili mijenja. Nije bilo maski, nije bilo pretvaranja. Mogao je samo biti i u tom jednostavnom postojanju, nalazio je mir koji nikad prije nije poznavao.
Jedne noći, kad je mjesec bio tanak poput dlake na vodi, nagnuo se dublje nego ikad. Hladan miris mulja i kamenog praha digao se iz tame. Košulja, prožeta noćnom vlagom, lijepila se za leđa kao druga koža. Ona je podigla ruku, ili mu se samo učinilo? Svjetlost je zapljusnula kamenje, pretvarajući mahovinu u zeleni žar. I sve u njemu se isteglo prema tom pozivu.
To nije bila odluka donesena razumom. Bila je to odluka iz dublje razine, iz mjesta u čovjeku gdje ništa nije slučajno, a sve ima smisla.
Zaronio je. Ne da pobjegne, nego da ostane. Da pripadne toj tišini. Da konačno bude tamo gdje ništa ne boli jer ništa ne nedostaje.
Neki će reći da je to bila ludost. Ali pravi naziv za to je, sloboda.
Postoje ljudi koji ostanu na površini cijeli život.
I postoje oni koji odu u dubinu jer su konačno sreli nekoga, tihog, prisutnog, snažnog, nekoga tko ih poziva da budu cijeli.
A on, čovjek koji je volio, znao je!
Ona nije bila od ovoga svijeta, ali bila je njegov svijet.
Matija Gerić
