Ne znamo kad smo postali otoci. Možda nismo nikada ni bili kopno. Možda smo oduvijek plutali ovdje, kao dva daha u beskrajnom moru. Povezani podvodnim strujama što pulsiraju kroz naše duše poput srebrnih žila.
Tišina se kotrlja oko nas poput magle koja zna tajne. Ne govorimo o tome. Nema potrebe.
U našem svijetu riječi nose težinu mora, ali šutnja… šutnja je svila od koje se tkaju snovi.
Jutro se budi polako, kao cvijet što se otvara tek kad je spreman. Miris soli iz stare školjke na prozorskoj dasci čuva ocean u našoj kući. Vrijeme u našoj kući teče drukčije, gušće, slađe, poput meda što kaplje s neba.
Tamo vani, izvan naših prozora, sve juri kao uzburkano more pred olujom. Ovdje stoji, diše, ljuja se. Dopušta nam da ga oblikujemo vlastitim dahom, vlastitim srcem.
Ponekad prođe cijeli sat bez ijedne riječi, a naše duše budu pune do vrha, pune svih nježnosti koje šapuću bez glasa.
Jedan od nas gleda svijet kroz prozor drukčije, kao kroz čarobno staklo koje pokazuje ono što drugi ne vide. Prstima prati uzorke na zamračenom staklu dok kiša piša svoju pjesmu. Ta različitost je lijepa poput morske školjke što čuva oceane u sebi. Dragocjena, jedinstvena, vrijedna čuvanja poput najrjeđeg blaga.
Jer tišina nije praznina.
Tišina je svetište gdje se rađaju sve stvari koje vrijede. Mi živimo u toj tišini kao biseri u školjci.
Ima dana kad se čini da sav svijet postaje mutna voda oko nas. Kad sve moraš pokušati nekoliko puta, pitanja plešu bez odgovora, čak i vlastiti glas zvuči kao tuđi. Miris kave hladi se na stolu dok tragamo za riječima koje bi oblikovale dan.
Jedan od nas govori manje, ali čuje više.
Čuje kako lišće šapuće tajne, kako se mijenja ritam kuće, kako osjećanja plešu nevidljivim plesom. Zna kako stari parket škripi pod određenim korakom, pamti redoslijed svih glasova što kroz dan prolete našim domom.
I tada osjetimo koliko smo drugačiji od tog vanjskog svijeta, ali i koliko smo srodni u tome što ne pripadamo nikome osim jedan drugome. Ne kao putnici koji čekaju, nego kao obale koje čuvaju svoje more.
Valovi među nama imaju svoju vlastitu pjesmu, melodiju koja pripada samo nama dvojici, pa plovimo kroz slanu vodu neizvjesnosti, bez karte, bez kompasa, vođeni samo onim što svijetli u dubini naših srca.
Ali postoje trenuci, rijetki kao padajuće zvijezde, ali stvarni kao dah.
Kad svijet zastane u čudu.
Kad sve bude u čarobnoj ravnoteži poput mirnog mora pod punim mjesecom što baca srebrne mostove preko vode. Miris vanilije iz kuhinje mješa se s mirisom starih knjiga. Kad se naši otoci primaknu blizu.
Tada nestane buka onog drugog svijeta, nestane trud i borba. Ostane samo jedan pogled koji govori sve jezike svijeta, samo jedno razumijevanje što ne treba riječi, samo ta čista prisutnost poput svjetlosti što se ne može dotaknuti, ali može osjetiti.
I u tom trenutku, ruka dohvati ruku. Bez poziva, bez sumnje. Samo topli dodir koji kaže: Tu si. Tu sam. Tu smo.
I znamo, znamo dublje od kostiju, dublje od mora, da smo tu jedan za drugoga.
I to je dovoljno. Više nego dovoljno. To je jedina čarolija koju poznajemo u ovom svijetu od vode i vjetra.
Mi ne pripadamo onom vanjskom svijetu koji se kotrlja preko nas poput tamnih oblaka. Tamo se govori preglasno i prebrzo, kao da će riječima uhvatiti sreću za rep. Tamo miris stvarnosti guši miris proljetnog cvijeća, tamo se sve mjeri, važe, ocjenjuje poput blaga na tržnici. Tamo očekuju da svi budemo isti, da govorimo istim glasom, da plešemo isti ples.
Ali mi smo različiti i ta različitost je naša čarolija.
Ovdje se diše, duboko, polako, kao more koje podiže i spušta našu malu lađu snova. Šum ventiltora navečer postaje koljevka našeg doma. Ovdje se traga za smislom ne da bi se našao poput skrivenog blaga, nego da bi se naučilo plesati s pitanjima, da bi se naučilo voljeti samo neznanje.
Ovdje je drugačije lijepo, lijepo na način na koji su lijepi starinski satovi što tuku svojim vlastitim vremenom.
Naša kuća nije utočište od oluje, nije skrovište za uplašene duše. Naša kuća je prostor između naših srca, nježan prostor ispunjen svim što osjećamo, a ne izgovaramo naglas. Prostor gdje jedan čuva drugoga poput čuvara svetinje, gdje se pazimo bez pitanja, gdje roditeljska ljubav teče poput tople rijeke kroz sve naše dane. Čak i kad se staklo drma od zimske bure, mi ostajemo sigurni u toplini svojeg razumijevanja.
Tu smo naučili da biti blizu ne znači uvijek govoriti. Niti sve razumjeti. Nego ostati, postojati jedno pokraj drugoga kao što obala ostaje vjerna svom moru kroz sva godišnja doba.
Kad se jedno od nas izgubi u vlastitoj magli, drugo ostane stajati, tiho, čvrsto, poput svjetionika što šalje svoja svjetla kroz noć.
Učili smo jedno od drugoga ono što drugi ne znaju.
Da se može čuti šutnja, da se može vidjeti nevidljivo, da se može razumjeti i bez objašnjenja. Da postoji jezik dublji od riječi, jezik srca koji povezuje oca i dijete kroz sve oluje i tišine ovog svijeta.
Ali ima trenutaka kad se probudimo s gorčinom na jeziku, kad se pitamo, jesmo li se previše uvukli u vlastite školjke?
Ponekad me uhvati misao da nikada nećemo doploviti do neke konačne obale gdje ćemo reći: Eto, stigli smo na kraj.
Ali sve dok plutamo u istom čarobnom moru, dok valovi što nas ljuljaju nose isto ime, dok postoji ritam što spaja naše otkucaje srca, ima smisla. Ne tražimo veliko svjetlo na kraju putovanja.
Nama je dovoljna ona mala svjetlost što treperi između nas poput krijesnice na prozoru. Kratka, nježna, ali živa, živa poput nas.
I dok stojimo kao otoci u ovom beskrajnom moru tišine, povremeno kroz vodu prođe neka čarobna struja što nam golica stopala.
Kao da se neka mala brodica primiče kroz srebrnu maglu ranog jutra, brodica što je možda isplovila iz zemlje snova. Donosi li nam nešto novo što će promijeniti našu tišinu? Miris nepoznatih začina, zvuk smijeha koji dugo nismo čuli?
Ili nekoga novog čiji će glas naučiti melodiju našeg šutanja?
Ne znamo i ta neizvjesnost je lijepa kao prvo cvjetanje proljeća.
Možda se želje ostvaruju drukčije nego što ih mašta slika. Možda se povezanost ne događa samo između nas dvoje, nego se širi kroz nas poput toplih krugova na vodi, prema drugim obiteljima što čekaju, kao što smo nekad i mi čekali, svoj trenutak prepoznavanja.
U dubini našeg mora, svaki otok nosi svoju bajku o brodovima koji dolaze kad ih najmanje očekujemo.
Večeri su najčarobniji dio dana.
Tada nas ništa ne može dohvatiti svojim dugim prstima, ništa ne gura prema brzini koju ne želimo. Vanjski svijet odustaje od pokušaja da nas uklopi u svoje kalupe. Miris čaja s medom širi se kućom kao blagoslov.
A mi se, konačno oslobođeni, uranjamo u naš obiteljski ritual poput dva šapata što se spajaju u pjesmu.
Čitamo iste knjige, ali čitamo ih srcem koje ne pozna granice. Svaka priča se kod nas zaustavlja kad duša osjeti da je upila dovoljno čarolije. Stranice ponekad mirise po lavandi iz stare kutije gdje čuvamo najdraže uspomene.
Ne kad pisac kaže da je kraj, kad naše srce kaže da je sada trenutak za šutnju.
I ponekad, baš kad se čini da će tišina trajati vječno, prođe šum ptičjeg krila pokraj prozora. Ili dah novog vjetra što pokrene zavjese. Podsjetnik da se sve mijenja, da ništa ne stoji, da je i naša tišina živa, dišuća, puna mogućnosti.
Ispod svega što ne kažemo naglas, ispod svih šutnja i rečenica što lebde u zraku, živi naša istina. Tiha poput podmorskog svijeta gdje ribe plešu u tišini, gusta kao med što curi s mjeseca, postojana kao kamen na dnu najdubljeg mora.
A ponekad se uplašimo, što ako se ta tišina pretvori u zid između nas?
Obiteljska povezanost što se ne zna objasniti riječima, što se ne može zatvoriti u knjige, ali teče kroz nas poput čarobne rijeke što nikad ne presušuje.
Jer ne tražimo savršenstvo, ono je hladno kao led. Ne vjerujemo u završetke jer znamo da se sve što je čarobno događa u krugovima, poput valova, poput disanja, poput roditeljske ljubavi što nas vezuje jače od svih užeta na svijetu.
Postoje dani kad se ne dotaknemo ni riječima ni dodirom, kad svako pluta u svojoj tišini poput labuda na jezeru. Miris kišnog daha kroz otvoreni prozor donosi obećanje novog dana.
A ipak, osjećamo jedno drugo kroz zrak, kroz sve ono nevidljivo što povezuje srca koja dijele isti dom, istu priču, isti san o tome što znači biti obitelj.
Kao što otoci osjećaju iste plime premda ih dijele kilometri mora, kao što cvijeće osjeća istu kišu što pada na različite vrtove. To je najdublje što imamo, najsvetije. Miris soli u zraku podsjeća nas da smo dio većeg oceana, veće priče koja se priča kroz generacije.
To nije veza, veze se mogu prekinuti poput konca.
To je pripadanje, to je disanje istim zrakom čarolije, to je biti otac i sin u svijetu koji često ne razumije ni jedno od nas.
I kad noć spusti svoj plavi plašt od baršuna preko svega što nismo stigli reći, ne žalimo. Zvukovi noći, škripanje drveta, udaljen zvuk vlaka, šapat vjetra kroz grane, postaju dio naše obiteljske simfonije.
Naučili smo da ni tišina ne traje vječno, samo dovoljno dugo da u njoj ostanemo cijeli, da u njoj pronađemo sebe i jedan drugoga poput skrivenih blaga.
Kao otoci koji znaju da će more uvijek biti tu sa svim svojim tajnama, mi znamo da će i naša obiteljska povezanost uvijek biti tu.
Tiha i duboka kao ocean, jednostavna kao disanje, čarobna kao san koji sanjamo budni.
I onda, u najdubljem snu tišine, osjećamo nešto novo. Kao lagani potres u moru naših srca. Kao da se negdje daleko galeb sprema na let između otoka.
Tišina širi krila. Čekamo.
Matija Gerić
