U tišini srca postoji podrum gdje se čuva najplemenitiji napitak, zahvalnost. Ne rađa se odmah, poput brzih suza ili naglog smijeha. Ona je magija vremena, pretvaranje gorčine u med, tuge u zlato, koje bljesne kada ga dotakne prva zraka sunca.
Svaki dan ostavlja naslage u našoj duši. Sitni trenuci, dječji plač koji postaje smijeh, stare ruke što miješaju čaj, pogled neznanca, miris kave, dodir sunca na koži. Sliježu se kao sediment u bačvi, čekajući svoju pretvorbu. Trebaju godine da se sirova bol pretvori u mudrost, da se strah destilira u hrabrost, da ljubav postane jasna poput kristala.
Zahvalnost ne dolazi kao bura nego kao rosa, tiho, neprimjetno, ali mijenja sve. Jednog jutra probudiš se i shvatiš da ono što te jučer boljelo danas te čini jačim. Čaša je puna, a ti nisi ni primijetio kada se napunila.
Ovaj napitak duše ne pije se na brzinu. Zahtijeva ceremoniju tišine, trenutak kada zaustaviš korak i stvarno pogledaš, ne samo očima, već onim što je dublje od očiju. Kada ga okusiš, svijet se pretvara, sivilo dobiva nijanse topline, samoća postaje mir koji grli, čak i kiša zvuči poput pjesme što ju je netko napisao baš za tebe.
Zahvalnost nije poricanje boli. Ona je priznanje da možemo biti slomljeni i cijeli istodobno, da možemo plakati od sreće, da se možemo nasmijati kroz suze. Ona ne briše ožiljke, pozlaćuje ih.
U svakom od nas postoji čaša, ponekad napukla, ponekad zaprašena. Ali uvijek spremna. Uvijek čeka. Jer zahvalnost nije nagrada za sretan život. Ona je tajna koja život čini sretnima.
I možda je to najčudesniji čin.
Naučiti piti vlastito vino, prepoznati okus vlastitih dana, zahvaliti se za sve što je bilo, jest i bit će.
Jer u tome se krije istina. Nismo samo pijanci ovoga života nego i njegovi vinari.
Čaša je pred tobom. Vrijeme je da je podigneš.
Matija Gerić
