U dubini noći, kada se svijet utapa u san, oni bdiju, neukrotive duše koje vjetar nosi kroz tamu. Njihove oči su jezera u kojima se ogledaju nepostojeće zvijezde, a srca im kucaju u ritmu koji ovaj svijet ne poznaje. Oni su djeca vjetra i tišine, rođeni između dva daha, između dva otkucaja koja nikad neće biti ista. Nijedna sila ih ne može zadržati, nijedna ruka zaustaviti, jer oni nisu stvoreni da budu pripitomljeni. Vjetar ih nosi kroz san koji ih nikad ne pušta.
Hodaju ulicama kao sjene vlastite čežnje, neukrotive i divlje slobodne. Svaki njihov korak je ples s nevidljivim partnerom, svaki pogled poziv tišini koja ih poziva dalje. Vjetar im šapće tajne koje samo oni znaju čuti.
U sebi nose kiše koje nikada neće pasti, ljubavi koje nikada neće biti izgovorene, snove iz kojih se nikada neće probuditi, jer su sami san.
Njihova koža je mapa nedodirnute zemlje. Svaki trag neka stara bol, svaki ožiljak karta noći u kojima je sreća bila samo riječ iz tuđih priča. Oni su biblioteke pisane nevidljivom tintom, pjesme složene od šutnje, simfonije koje svira samo vjetar, kroz njihova slomljena rebra.
Neukrotive duše ne kleče. Čak ni kada ih bol pokušava slomiti. Dižu se i idu dalje, nošene silom koju ne razumiju, ali joj se s povjerenjem prepuštaju.
Usamljenost za njih nije pritvor, to je katedrala u kojoj mole bogovima bez imena.
Svaki dan je obred čekanja, svaka noć ceremonija nade koja se pali poput svijeće u vjetru.
Treperi, ali ne gasi se.
Jer njihova duša ne poznaje poraz. Oni su svećenici vlastite vjere, vjere u ono što ne postoji, a ipak postoji samim tim što u to vjeruju. Vjetar im nosi molitve tamo gdje nijedna crkva ne dopire.
Kad plaču, kiša ih prepoznaje kao sestre. Kad se smiju, sunce zastane da posluša tu rijetku melodiju. Oni su prevoditelji tišine, pjesnici boja bez imena, skladatelji melodija koje čuju samo oni koji nose isti teret.
Vjetrom nošeni kroz emocije prevelike za ovaj svijet.
Njihova neurotičnost je labirint od stakla, sve se vidi, ali se ništa ne može dotaknuti. Svaki pokušaj razumijevanja ostavlja porezotinu. Tko pokuša ući, ogleda se u tisućama verzija koje ništa ne objašnjavaju. Tamo ni oni sami ne znaju tko su..
No oni ne traže razumijevanje. Traže prepoznavanje. Oči koje će vidjeti ono što oni vide, srce koje će osjećati ono što oni osjećaju, dušu koja će govoriti njihovim jezikom šutnje. Neukrotive duše traže druge neukrotive duše, u svijetu punom lanaca.
Noć je njihova majka, dan njihov progonitelj. Žive u razmacima između otkucaja sata, u pauzama između riječi, u prostoru koji postoji samo zato što oni postoje.
Oni su dokaz da se može voljeti ono što nikad nećemo imati, da se može čeznuti za domom koji nije od ovoga svijeta. Vjetrom nošeni putnici kroz vlastite snove, hodaju stazama gdje drugi ne smiju zakoračiti.
I kad se konačno susretnu, kada se njihove oči prepoznaju kroz labirint tuđih lica, vrijeme se razmota kao svilena vrpca i svijet utihne.
Eksplodira tišina.
A krv postaje rijeka svjetlosti.
U tom pogledu stane čitav jedan život, svi dani u kojima su mislili da su sami, sve noći kad nisu znali koga čekaju.
Ne postoji više prije ni poslije, samo sada, samo pogled koji razotkriva tko su zapravo bili, bez da su to znali. U toj jednoj sekundi, njihova tijela prepoznaju vibraciju koja nije došla iz dodira, nego iz dubine.
Srce zadrhti ne od straha, nego jer je prvi put mirno.
Zrak između njih postaje gust, pun značenja. Miris kiše koja još nije pala lebdi oko njih, kao sjećanje na dom koji nikada nisu imali.
Prvi osmijeh nije osmijeh, nego priznanje. Znam te. Znam sve ono što nikad nisi izgovorio.
Kad im se dlanovi približe, svijet se zatrese, ne od buke, nego od napokon pronađene tišine.
Svijet se nakratko okreće unatrag, samo da bi njih dvoje mogli koračati istim putem. Nema velikih riječi, nema objašnjenja. Samo dva bića koji više ne trebaju štit.
Ona mu nije utočište, niti on njoj, oni su jedno drugom zrcalo. Ne da bi se gledali, već da bi se kroz ono drugo, prvi put, stvarno vidjeli.
Dvije neukrotive duše, konačno usklađene s vjetrom koji ih je čitav život nosio.
Oni postaju dom jedno drugome, onaj dom koji su cijeli život tražili, a nikada nisu znali gdje ga tražiti. Ne u zidovima. Ne u sigurnosti. Nego u prepoznavanju.
Oni su vječni putnici kroz vlastitu nutrinu, lovci na obrise vlastite sreće, graditelji mostova prema nigdje. Neukrotive duše, vjetrom nošene kroz beskraj, nedostižni čak i sebi samima.
A ja ih prepoznajem.
Duboko u grudima osjećam nevidljivu nit koja nas sve povezuje, taj isti vjetar koji nas nosi kroz istu tugu, istu čežnju. Kad ih vidim kako nose teret usamljenosti, kako traže svoje mjesto u svijetu koji ih ne razumije, srce mi se stegne od boli.
Jer i ja sam jedan od njih. Tragam za domom koji nije od ovoga svijeta, nosim tišinu koja nema kome da se obrati.
Mene nosi isti vjetar, kroz san koji traje cijeli život.
I zato šapćem, kroz oluju koja nas spaja.
Niste sami.
Matija Gerić
