U tišini koja se vije oko mene poput svilenog šala ispletenog od mjesečeva sjaja, izolacija postaje intimni ples duše sa samom sobom. Nije to tamnica slomljenih duhova, već vrt omeđen zidovima mudrosti, gdje misli bujaju poput divljih ruža, trnovitih, krhkih, ali prožetih mirisom najčišće istine.
Bujica društvenog života teče kao mutna rijeka što nosi krhotine nerazumijevanja, oštro kamenje osude i mulj površnosti, muteći vodu do neprepoznavanja. Kad buka mnoštva preraste u zaglušujuću simfoniju besmisla, što razara bubnjiće duše, izolacija nije bijeg.
Ona je spas koji kuca na vrata srca poput davno izgubljenog prijatelja.
Povući se s obale te rijeke nije kukavičluk. To je mudrost planina koje stoljećima znaju kada stati i potražiti čisti izvor što žubori ispod kamenja. Ta odluka nije protest, već tihi osmijeh zrelosti koja prepoznaje vlastitu vrijednost izvan jeke mase.
U bistrom izvoru samoće kapljice istine skupljaju se jedna po jedna. Tu čujem vlastiti glas, jasan, neiskvaren, poput zvona u planini. Tu razlikujem samoću od usamljenosti, kao što ranjeno srce zna razlikovati lijek od otrova.
Usamljenost je pustinja koja izjeda dušu.
Samoća je oaza gdje duša napokon diše.
U usamljenosti čujem samo jeku praznine.
U samoći otkrivam simfoniju vlastitog disanja.
Smirenost je planinsko jezero, nepomućeno ogledalo koje zrcali nebo. Hladan dodir vode ledi nered i kristalizira misli u dijamante bistrine.
U tim ledenim dubinama gledam sebe bez maski, bez laži. Samo lice koje svijet nikada nije potpuno prepoznao. Ne tražim više odobravanje u pogledima drugih, naučio sam čitati vlastite oči kao stranice najskrivenijih snova.
Tu se rađaju najčišći trenuci, oni u kojima duša šapće tajne koje um još ne zna odgonetnuti.
Svaki udisaj puni pluća mirisom slobode, one divlje i prkosne, što niče kroz pukotine betonskih građevina lažnih obećanja.
Izolacija postaje kuća zlatnog svilca, mjesto tihe metamorfoze, daleko od znatiželjnih pogleda koji bi htjeli prosuđivati čudo prije nego što se krila osuše. U toj tišini, posvećenoj poput katedrale, duša uči letjeti iznad oblaka što nose tuđe projekcije sreće.
Moje srce kuca ugodom koja se ne prosi na tuđim pragovima. Ono kuca mjerom koja ne traži odobravanje.
Ova utvrda tišine nije zatvor.
To je svetište u kojem vladam sobom, ne kao osvajač, već kao čuvar duše. Onaj koji zna kada je potrebna blaga ruka da pomiluje rane, a kada čvrsta da obrani granice.
U prostorijama srca, svaki kut diše ritmom vlastite istine. Svaki korak odzvanja sigurnošću bića koje je prestalo bježati od vlastitog odraza.
Je li to odustajanje od svijeta ili pronalaženje mjesta u njemu?
Možda je izolacija najiskreniji oblik ljubavi. Ljubavi prema sebi koja ne skriva mane, već ih prihvaća kao dijelove mozaika što čini cjelinu. Možda je to najhrabriji čin, stati pred ogledalo vlastite duše i reći:
Volim te. Ovakvog kakav jesi.
Sa svim borbama i pobjedama.
Sa svim šapatima i krikovima.
U ovoj utvrdi tišine, sloboda ima okus divljeg meda i noćne rose.
Zvuk koji ne čuje nitko osim mene.
Ritam srca koje je naučilo kucati samo.
To je simfonija duše koja više ne traži dirigenta, već sama drži štapić.
I kad se spusti zavjesa nad intimnom predstavom moje biti, ne ostaje praznina.
Ostaje mir, što miriše na cvijeće niklo iz tla koje sam sam pripremio.
Ostaje ljubav, koja ne traži odgovor jer sama sebi je i pitanje i odgovor.
Jer na kraju…
Najveća sloboda je voljeti sebe toliko
da biraš tišinu umjesto buke,
samoću umjesto lažnog društva,
vlastiti glas umjesto odjeka tuđih riječi.
To je utvrda iz koje se ne bježi.
To je dom u koji se napokon ….. stiže.
Matija Gerić
