Ljetna kiša nije pala, prošvercala se kao šapat kroz vrućinu dana. Nježna, ali neumoljiva, lopov koji krade vrućinu. Svaka kaplja, čudo što paralizira kožu hladnoćom, a srce topi.
Zastao sam.
Dok se pijesak i kamenje hlade pod njezinim zagrljajem, osjećam kako se i moje srce otvara, kao da je kiša ključ koji otključava nešto duboko unutar mene. Kaplje su poput ledenih boba jagoda koje mi se otapaju na usnama, slatko-gorke poput sjećanja prosutih soli. Pijesak pod nogama postaje hladan, mekan puder, a svaka kaplja na rukavu poput kristalnih bisera koji drhte pri svakom koraku.
Kiša nije bila šapat.
Već tisuću prstiju koji bubnjaju po koži, nekad nježno, nekad žurno, kao doktor koji pokušava oživjeti zemlju. Šuštanje na lišću, pljusk na krovu, udaranje po zemlji, brbljanje potoka koji se rađa. Na lišću stabala zvuči kao aplauz za ljeto, dok na pločnicima stvara ritam koji podsjeća na srce koje kuca.
Miris mokre zemlje se diže u zrak, a on navaljuje, osvaja nosnice, poput nevidljive vojske koja zauzima teritorij. Bogat i zemaljski, poput sjećanja na vrijeme kad je priroda bila jedini dom. Hladnoća kiše na čelu bila je poput svježeg ručnika na vrućini, a ono toplo u prsima, poput rakije koja se polako širi krvotokom.
Promatrao sam jednu kap kako se stvara na vrhu borove iglice, biser teži neizvjesnosti, drhteći pred padom u beskraj.
Mama, zašto se smiješ kad pada kiša? Pitao sam jednom kad sam bio mali.
Jer kiša nosi ljubav, odgovorila je, podižući lice prema nebu. Svaki pljusak je zagrljaj.
Sada razumijem.
Svaka kaplja je umjetnik koja boji svijet u novim nijansama, od srebrnastog sjaja na travi do tamnih lokvi koje više nisu bila ogledala neba, već rane na asfaltu kroz koje nebo krvari srebrnom krvlju.
I tad, iz mene izađe dijete. Bez upozorenja, samo se pojavi , radoznalo, razigrano.
Hej, kapljo na nosu! Jesi li ti suza neba ili njegov smijeh? Jesi li pala da me rashladiš ili da me probudiš?
To nisam pitao. To je dijete u meni reklo, ono isto koje je nekad trčalo bosonogo po kiši i smijalo se svakoj kapi kao da je dar.
Ali kiša nije samo fizički osjećaj. Ona je emocija koja se slijeva s neba. U tim trenucima, kad se svijet uspori i sve oko mene postane tiho, osjećam kako se moja duša hladi i grije istovremeno. Kiša je tekla niz moje misli, ispirala ih od svakodnevne prašine, poput potoka što izdubljuje korito u stijeni, dok nije ostala samo čista, mokra, svijest o trenutku.
Kiša me zgrabi za ruku i odvuče u djetinjstvo, na dane provedene pod kišobranom s majkom, na smijeh koji je odzvanjao jače nego što je to ikad kiša mogla. U tom trenutku postao sam žica harfe koju svira vjetar, a kiša je bila samo drhtaj na meni. Ja nisam slušao kišu, ja sam bio njezin zvuk.
Osjećaj u prsima nije bio samo toplina, već stezanje poput grla pri gledanju tužnog filma. Ono stezanje što kaže: Ovo je važno. Ovo je istina.
Kiša je poput ruke koja briše prašinu s naših duša, ostavljajući ih svježima i spremnima za novi dan. Ona je hladna na koži, ali grije srce kao da je ljubav koja pada s neba. Osjećao sam njezinu žestoku nježnost, poput majke koja grli dijete nakon kazne.
Kaplje nisu samo padale, one su plesale na lišću, klizile niz deblo kao akrobati, skakale s krova kao odvažni ronioci. Ona je pretvarala cestu u srebrnog zmaja čije su ljuske svjetlucale, kamenje u otiske divovskih stopala, a običan kišobran u sveti štit.
Znoj na čelu se stopio s kišom, a suza s desnog oka s kišom s lijeve jagodice. Tko bi ih razlikovao? Sve je bilo osvježenje. Svaka kaplja zvučala je kao eksplozija života u moru vreline.
Kad kiša prođe, ostavlja za sobom svijet koji je obnovljen i priroda, i ja. Ali njezin pravi dar nije u vodi koja je pala, već u onome što je ostavila u meni. Osjećaj da je ljubav, poput kiše, ponekad najmoćnija kada je najnježnija.
Poput kiše koja pada na suhu zemlju i mi imamo trenutke koji nas obnavljaju i griju, podsjećajući nas na ljubav i nadu koja uvijek čeka. Čak i u najsušnijim trenucima života postoji mogućnost obnove.
I tako, dok ljeto nastavlja svoju priču, ja čuvam tu kišu u srcu, znajući da će me opet posjetiti kad budem najviše trebao njezin zagrljaj.
Svaka kaplja je suza neba koja pada da zagrljajem hladi našu vrućinu. Podsjetnik da smo i mi dio tog plesa između neba i zemlje, da je ljubav najmoćnija kada je najnježnija.
Kao kaplja koja probija kamen.
Matija Gerić
