Vjera nije plemenita ptica koja se baca u oluju.
Ne.
Vjera je crna rupa koja proguta i tvoju dobru namjeru i tvoj moralni kompas. Ona ne oslobađa, ona te liši i posljednje iluzije da znaš što je oslobođenje. To je divlji, gotovo ludi čin duše koja se odlučuje spaliti istinu zajedno s vlastitom sigurnošću.
Vjera nije riječ, već miris spaljene kože kad se prvi put dotakneš svetog i shvatiš da gori.
Vjera nije dječji smijeh pred nepoznatom igrom. Vjera je kad dijete zapali svoju najdražu igračku i gleda kako gori. I onda… prisiljava sebe da gurne ruke u vrtlog plamena.
Ali prvo, sumnja.
Teška. Gusta. Sumnja.
Sumnja koja se uvlači u kosti kao led. Možda je sve što mislim da znam, laž. Možda je sve što volim, iluzija. Možda je čak i ova sumnja, još jedna igra uma koji ne zna stati.
Sumnja nije misao, to je metalni okus krvi u ustima dok grizeš jezik da ne vrištiš.
Sjetimo se čovjeka koji je izgubio sve, dijete, dom, zdravlje. Stoji pred ruševinama vlastitog života. Svi mu govore da prokune nebo i preda se. A on? On sjedi u pepelu i živi dalje. Bez objašnjenja. Bez obećanja. To je vjera.
Vjera koja mu grize leđa dok diše.
Vjera može biti i maska za kukavičluk. Koliko je ljudi pobjegli u vjeru, da ne bi morali gledati istinu o sebi? Koliko je tiranina koristilo vjeru da bi opravdalo svoje okrutnosti? Koliko se je slabića sakrilo iza božanskih zapovijedi da ne bi moralo donijeti vlastite odluke?
Vjerovanje pak leži u nama poput ukočene zmije, stisnutih očiju, čvrsto svijene oko jedne jedine ideje o tome kako mora biti. Ono je očajnička objava rata protiv neizvjesnosti.
Čvrsto držanje za iluzije reda dok se svemir smije našoj nemoći.
Vjerovanje je plač djeteta koje zahtijeva da mu se priča bajka, a ne istina. Kao što su vjerovali da je brod nepotopljiv. Čak i kad je voda bila do koljena, neki su još uvijek vjerovali da je to samo privremeni problem.
I onda, pukotina. Tišina. Ništa.
A onda, krvavi smijeh koji razbija svemir.
Ali evo istine koje boli.
Vjera nije alternativa vjerovanju. Vjera je njegovo spaljivanje!
Vjera te ne oslobađa unatoč tome što te razara, već te oslobađa kroz razaranje. Ona ne popravlja slomljeno srce, ona ga lomi sve dok ne ostane ništa što bi moglo biti ponovno svezano.
Vjera je kao nož u rukama djeteta, ne znaš je li spas ili samoubojstvo dok ne vidiš krv.
Ipak, u tom spaljivanju, u trenucima kada se sve ruši, dešava se nešto čudno. Sumnja postaje učiteljica. Oklijevanje postaje vrata. Čak i strah postaje putokaz.
Jer pravi strah nije od nepoznatog. Pravi strah je da ćeš shvatiti da je sve što si mislio da znaš, tek početak.
Pravi strah je miris vlastite kože dok gori.
Vjerovanje kaže: Držim Istinu!
Vjera šapuće: Ja sam Igrač koji je bacio kocke Istine u vatru. Što će gorjeti prije, pravila ili moje ruke?
Dok se vjerovanje drži za stijenu kao utopljenik u panici, vjera, ta opasna, bešćutna vjera, baca se u beskrajni ocean i uči umirati dok se čitav svemir kotrlja kroz vječnost poput vesele zvijezde.
Vjera je prihvaćanje da smo svi putnici na brodu bez kormila.
A ipak… kakva je to razorna ljepota kada počnemo plesati na palubi koja tone!
Evo apsurda koji mora začuditi!
Dok se svemir smije kao dijete na vrtuljku, naš brod se urušava pod našim nogama. Dok zvijezde plešu u vječnoj euforiji, mi tonemo u ledenu vodu.
A vjera?
Vjera je kada shvatiš da je smijeh zvijezda i naš poslednji dah, jedna te ista melodija. Tonemo u ritmu svemirske simfonije.
Kao kad je slikar u trenutku krajnje očajnosti uzeo nož i odrezao dio sebe. Ludilo? Možda. Ali u toj ludosti, u tom trenutku čiste razorne vjere, nastala je njegova najslavnija slika. Ljepota rođena iz razaranja.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da je bilo trenutaka kada se taj isti čovjek pitao je li to stvarno vjera ili samo bijeg od odgovornosti. Kada je sumnjao je li njegova žrtva imala smisla ili je bila samo spektakl za vlastiti ego.
Ti koji čitaš ovo!
Tvoja uvjerenja su samo kostur mrtvog boga. Držiš ih zato što se bojiš da bez njih nećeš znati kako disati.
Vjerovao si. Dok nisi čuo kako ti se kostur lomi u grudima.
Vjera?
To je kad ispustiš taj kostur u ponor i čekaš da čuješ jesu li udarci o stijene, pjesma ili tišina.
Možda si se već našao u tom trenutku. Kad ti se život raspao. Kad su se sva objašnjenja pokazala ništavnima. Kad si ostao sam sa sobom i prazninom.
To je bila tvoja prilika za vjeru.
Ali možda si i pobjegao. Možda si se okrenuo porocima. Ili novoj ideologiji. Ili novoj ljubavi koja će ti objasniti sve što stara nije mogla. Možda si jednostavno odlučio da je bolje ne misliti.
To je ljudski. To je razumljivo.
Ali to nije vjera.
Evo paradoksa koji nagriza!
Uništavanje i oslobađanje nisu suprotnosti. Oni su jedno te isto lice.
Vjera te ne oslobađa unatoč tome što te razara, već te oslobađa kroz razaranje. Ona ne popravlja slomljeno srce, ona ga ne prestaje lomiti dok ne ostane ništa što bi moglo biti ponovno slomljeno.
Vjera nije svjetlo u tunelu. To je tama koja ti jede oči, dok ti prsti osjećaju zidove koje više ne vidiš.
Jer u tome leži paradoks koji boli i liječi istovremeno.
Oni koji se drže najčvršće, oni su najsiromašniji. A oni koji se prepuštaju vrtoglavom plesu postojanja, oni su naši jedini mudraci, radosni luđaci koji su shvatili da je jedina istina ona koja nas uništava, dok nas čini slobodnima.
Oni koji su spalili i posljednji most prema sigurnosti i sada plešu na pepelu svojih najsvetijih uvjerenja.
Kao onaj filozof koji je na ulici zagrlio izmučenu životinje i zaplakao. Ludilo? Možda. Ali u tom zagrljaju bilo je više ljubavi nego u svim pjesmama posvećenim njoj.
I opet, možda se i taj čovjek ponekad pitao je li to bio trenutak duboke mudrosti ili samo živćani slom prerušen u filozofiju. Možda je i on imao trenutke kada je sumnjao u vlastitu transformaciju.
Vjera je kad otvoriš oči i shvatiš da su ti prsti već počeli trunuti od svetosti koju si dodirnuo.
Vjera nije molba. To je pucanj u glavu svakom bogu koji se usudi ne odgovoriti.
I kad konačno čuješ udarac kostura o dno ponora…
Neće biti ni pjesme ni tišine.
Čut ćeš samo sebe kako se smiješ, glasom koji nije tvoj. I tad ćeš znati. Vatra nije progutala tvoja vjerovanja. Vatra je prožvakala i ispljunula ono što misli da si ti.
A ono što ostane…
To je prvi korak tvoga novog plesa.
Ali čak i taj smijeh može biti lažan. Čak i ta transformacija može biti samo nova maska. Jedino jamstvo je da ga nema. Jedina sigurnost je da nema sigurnosti.
I možda je to jedina vjera koja uistinu oslobađa.
Jer na kraju, kada se sav dim raziđe i sva drama utihne, možda ćeš shvatiti da je vjera bila samo ime koje smo dali tome što smo uvijek radili.
Vjera nije olakšanje, već trenutak kad shvatiš da je tvoj brod već potonuo, a ti još uvijek stojiš na palubi i dalje dišeš i dalje se smiješ i ne znaš je li to ludilo ili jedina istina koja je preostala.
Vatra. Dim. Ostatak.
Sve ostalo je bila samo…
…krv na tvojim rukama koja nikad nije bila tvoja.
Matija Gerić
