Imam ludi stroj.
Ne bruji, ne svijetli, ne traži upute.
To je stroj od treptaja u polusnu,
od uspomena koje nikad nisu bile stvarne,
i od onog osjećaja kada srce zadrhti bez razlog, pa znaš da san dolazi.
Upalim ga kad zatvorim oči.
Kad pustim svijet da me ne prepozna.
Tada se kuća preobrazi, nije više zgrada, nego tajanstveni svod od lišća i mirisa djeteline,
nježno naslonjen na tepih mahovine što miriše na zaboravljene bajke i snove što čekaju da ih netko otkrije.
Polijeće bez najave,
a ja letim kroz oblake koji se pretvaraju u bijele ptice,
ptice u sjećanja,
sjećanja u osmijehe koje sam zaboravio da imam.
U drugom svijetu sjedim čamcu od latice ruže .
Voda šuti, ali razumije.
Rijeka me vodi bez pitanja,
a ribe blistaju kao kapljice tuge koje su se odlučile smijati.
Sve oko mene je mekano, šaputavo i istinito, iako ništa nije stvarno.
Ali tko kaže da stvarnost ima veće pravo na postojanje od sna?
U trećem snu ulazim u zemlju, ali ne padam.
Zemlja me prima kao da me dugo čekala.
Lišće šapuće.
Znam te.
Držim tvoje ime u korijenu,
a krošnja stogodišnje tuge otvara se u prolaz.
Hodam kroz podzemne dvorce od tišine,
u kojima svaka pukotina diše, svaka sjena poznaje tvoje rane. ali ih ne dira.
Tamo nema boli, samo toplina starog svijeta
koji još vjeruje u čuda.
I onda… jastuk.
Ružičast kao prvi san o ljubavi.
Na njemu ruže, nijeme, a govore.
Iz svakog pupoljka izlazi dah koji pamti dodir.
Kad spustim glavu, svemir se povija oko mene,
ne da me proguta, nego da me prigrli.
Daj mi jedan osmijeh.
Ne velik, ne trajan, samo onaj koji pobjegne kad se ne čuvaš.
I odvest ću te tamo gdje snovi ne završavaju,
nego se samo pretvaraju u druge oblike nježnosti.
Na svakom putovanju izgubim po jedan strah
i dobijem po jedno novo svjetlo.
Jer sanjati ne znači bježati,
sanjati znači pamtiti kako je biti cijeli.
Kako je biti mekan i otvoren i slobodan,
kao dijete koje još ne zna što je granica.
Imam ludi stroj.
I ništa mi drugo ne treba.
Jer dok srce zna gdje je zora,
dok oči mogu zatvoriti svijet i stvoriti čudo,
mi ne sanjamo snove.
Mi smo snovi.
I letimo.
Matija Gerić
