Svako jutro je isti ritual razočaranja koji mi slama srce. Kapci se podižu poput olovnih zavjesa, a iza njih se skriva isti kazališni komad. Zora miriše na kiselo mlijeko i staru knjigu .Osjećam je na nepcu kao okus prolivene mladosti.Kada trepnem, zidovi šuškaju poput suhe trske koja pamti oluju, a ja drhćem od straha da će se urušiti na mene.
Jedan dodir i prsti mi postaju kreda koja krvari bijele riječi. Ovdje sam postojao, ovdje sam volio, ovdje sam se gubio.
Stvarnost je hladna poput poljupca mrtvaca. Probada do onih kostiju koje nose sjećanja, do onih mjesta gdje se skriva bol koji me čini živim.
No na rubu svijesti, gdje se budnost topi poput voska na suncu. Gdje se rađa svaki san koji je ikad uspio pobjeći iz tamnice, moje ruke pretvaraju prašinu starih zidova u zlatne niti koje zrače toplinom neispričanih priča. Pletu most iznad praznine koji mi je jedina nada, nit po nit, svaku prožetu suzama koje nikad nisam pustio da padnu jer su previše svete.
Šivam vrijeme u tkanje koje postoji samo u prostoru između otkucaja srca, sve dok tišina ne počne pjevati koliko me beskonačno voli.
U tom svetom prostoru između jave i sna, ja sam ptica čija su krila sagrađena od čiste čežnje, koja me proganja i spašava. Znam da će sunce rastopiti moj let, ali trenutak prije pada čujem kako se valovi smiju mojim najdubljim tajnama, kako me pozivaju kući. Nosim unutarnje oko na dlanu kao dijete, koje nosi ružu za majku koja je umrla.
Ono plače kristalnim solima koje su ukus svake riječi koju nisam rekao, svake ljubavi koju nisam priznao. Šapće mi glasom koji je stariji od vremena, glasom koji mi lomi srce.
Vidiš li sada? Nisi samo jedan ,ti si svaki san koji se ikad usudio postojati.
Tada se dogodi čudo koje je isto tako prirodno kao disanje.
Moje misli probijaju led stvarnosti, postaju labudovi čiji krik probija nebesa i budi uspavane zvijezde. Kao kada piješ čašu čiste vode, a osjetiš kako ti se duša prazni i puni istovremeno.
Zlatne niti se provlače mojim žilama kao rijeka tople krvi koja pamti sva imena koja sam volio i izgubio. Tkaju snove iz bola koji je lijep kao vjenčanica, iz čežnje koja ima miris jasmina pod kišom i okus suza sreće.
Svaki udah, nova nit nade koja zvoni u mojim kostima.
Svaki izdah, nova mogućnost života koji će me možda jednog dana pronaći i reći: “Tu si! Napokon!” Šapućem riječima koje su starije od jezika, koje su naučili anđeli kad su prvi put zaplakali
Što ako je ovo samo platno nad istinom koja sjaji? Što ako je buđenje smrt najljepšeg sna koji živi u mojoj duši kao ptica u kavezu od svjetlosti?
Tišina koja grize postaje glazba. Čujem kako moj puls prerasta u bubanj koji poziva duhove na ples. Oni dolaze s mirom u jednoj ruci, s tugom u drugoj, plešu između mojih rebara kao djeca koja se igraju skrivača s anđelima.Njihovi prsti su hladni kao mjesečev otisak na jastuku, ali dodir im je nježan poput prvog snijega.
U budnom snu zlatne niti postaju moja duša koja se razapinje između neba i zemlje. Vijori se na vjetru koji je dah samog postojanja, koji osjetim kao majčin poljubac na čelu. Svaki pokret stvara novu povijest koja se piše na koži neba nevidljivim tintom.
Kada se dotaknem zrcala, ono pokazuje lice koje je uvijek bilo moje, ali ga nikad nisam smio prepoznati jer je previše lijepo za ovaj tužni svijet.
Lijepo je koliko boli. Istinito je koliko plaši.
Prašina pleše u sunčanim zrakama kao duše koje se vraćaju kući. Svako zrno je mala vječnost koja nosi ime nekoga koga sam volio. Hvatam ih dlanovima koji drhte od milosti, a oni mi šapću glasom.
Sve što si ikad bio samo je zlatna nit u tkanju onoga što ćeš postati, a ti ćeš postati ljubav.
Znam jednu bolnu i prekrasnu istinu!
San je rupa u srcu svemira kroz koju se Bog divi sam sebi.
Padam kroz nju cijeli život, a svaki pad je pobjeda nad gravitacijom duše koja je naučila letjeti. Kada će doći dno?
Ne znam.
Dno je mjesto gdje se krhotine slomljenih snova pretvaraju u zvijezde koje pjevaju uspavanku. Gdje se sve zlatne niti spajaju u mrežu koja drži nebo da ne padne na zemlju od tuge. Gdje svaki pad postaje let prema onome što jesam, prema ljubavi koja nema početak ni kraj.
Ptice se vraćaju kući. Suze postaju rijeke. Zlatne niti tkuju vječnost.
A možda se ništa od ovoga ne događa. Možda samo tkujem zlatne niti od vlastite ljubavi prema nemogućem, od čežnje koja je lijepa kao prva kiša.
I možda je to… jedino što je ikad bilo stvarno u ovom svijetu snova koji sanja sam sebe.
Matija Gerić
