Koliko ‘volim te’ se prodalo po akcijskoj cijeni ove godine? Dovoljno da se napuše svi baloni za jedan lažni osjećaj. A duša? Ona se skupila kao mokra vuna u šaci, dok je zadnji list na grani već odletio sa smećem.
Ruke stežu javno kao kliješta. U četiri zida, tišina. Oštra kao nož. Prazna kao džep prosjaka.
Govore “ljubav”, a u glavi već kalkuliraju izlaz. Obećavaju vjernost kao lijek na reklami, a ispod piše sitnim slovima: nuspojave mogu biti smrtonosne.
Takva ljubav je najskuplja roba na tržištu emocija. Prodaje se u blistavim pakiranjima, s hologramima koji mijenjaju boju ovisno o svjetlu. Uvijek je na akciji, uvijek je zadnja prilika. Kupci se guraju jer misle da će ostati bez. A kad otvore kutiju doma, prazan karton. Samo miris novca koji je netko drugi već potrošio.
Ne tražiš bajku.
Tražiš nešto što ne iscuri kroz prste. Ruku koja ne pušta kad se svjetlo ugasi. Krov koji ne kaplje kad se oblaci skupe. Zagrljaj koji neće probuditi tvoje stare strahove, nego ih uspavati.
Ali to nije ljubav. To je predstava s jednim glumcem. To je kulisa. Zlatna folija preko trulih dasaka. Slika za okvir, uspomena za pokazivanje. Iza nje, ništa što bi stvarno grijalo. Oni recitiraju replike koje su naučili napamet, a ti si publika koja plaća ulaznicu za vlastito poniženje.
Istina ne stanuje u riječima, ni u obećanjima. Ona se pokaže tek kad padneš. Ne kad voliš, već kad krvariš. Kad padneš, a oni ostanu gledati, ne iz brige, nego iz gladi za prizorom. Kao voajeri tuđe propasti. Da vide koliko ćeš krvi ostaviti na njihovim cipelama.
Uvijek u prvom redu kad se dogodi tragedija. Ne da pomognu, već da fotografiraju ruševine. Čuvaju sve za crni dan. Tvoje slabosti, tvoje strahove, tvoje neuspjehe. Kao karte u rukavu koje će odigrati kad im zatreba prednost.
Ruka koja ti se pruži kad si na koljenima? Često samo želi osjetiti težinu tvog pada na svojoj ruci, da zna koliko si težak kad više ne možeš stajati. Kad se razotkriješ, krhak kao staklo, a oni ni ne trepnu. Jer pucanje ih ne iznenađuje. Samo ga čekaju. Oni su tvojoj krhkosti dali rok trajanja. Označili su datum na kalendaru i odbrojavaju dane. Čekaju da vide hoćeš li eksplodirati ili implodirati. Klade se na tvoju propast kao na konje.
Poštovanje? To nije riječ. To je rana koju ti namjerno otvaraju. Kada ti vide sve tvoje rane izvana, a ne odstupe, nego proučavaju svaku pukotinu kao da čitaju kartu bolesti. Gledaju te s pitanjem: “Koliko još možeš izdržati prije nego što se raspadneš?”, umjesto “Sve će biti dobro.” Oni su kolekcionari tvoje boli. Čuvaju je u teglama, etiketiraju po datumu i intenzitetu.
Ruka koja se pruža kad si na koljenima često nije tu da te podigne, nego da te povuče dublje, samo da testira tvoju otpornost na utapanje. Oni ne spašavaju. Oni proučavaju. Kako dugo možeš zadržati dah pod vodom? Koliko puta možeš potonuti prije nego što zaboraviš kako se pliva?
Mi gutamo šećerne zamjene za ljubav, slatke na jeziku, ali bez hranjive vrijednosti. Dok prava ljubav raste iz komposta ostataka. I sve češće vjerujemo da zaslužujemo upravo ono što nas uništava, jer smo navikli da nas boli. Naučimo prepoznavati bol kao znak bliskosti, pa se ni ne bunimo kad nas boli ponovno posjeti s riječima: “Volim te.”
U trenucima kada misliš da te nitko ne vidi, a oni fotografiraju tvoju najgoru grimasu za svoju privatnu galeriju slabosti, netko ti bez riječi navuče kapuljaču preko glave. Ne da te vidi, nego da ti zaštiti oči. Nisi ga pitao zašto. Nije ti rekao da će ostati. Samo je sjeo kraj tebe. Nije slikao. Nije govorio. Samo je bio. I sve je ostalo bilo jednako trulo. Samo si, prvi put, znao da nije do tebe.
Kad laž nosi ime ljubavi, ne miriše na ružu. Smrdi na mokru zemlju i znoj. Ona ne drži patnju kao predmet u vitrini, već je zakopava s tobom. Zna gdje su sve pukotine u temelju. I čeka da vidi hoće li se kuća srušiti ili ojačati.
Što vrijedi serenada? Vrijedi kao pjesma u praznoj dvorani. Pravi dar je kad ti ne zabiju nož u leđa dok drhtiš pred njima, ne iz ljubavi, nego iz dosade. Ili jer čekaju da vide hoćeš li se raspasti ili sklopiti natrag.
Vole te dok si koristan. Dok ne postaviš previše pitanja. Dok ne tražiš previše prostora. Dok ne odrasteš dovoljno da ih se ne bojiš. Čim prekršiš neki nepisani ugovor, oni povlače legalnu liniju koju nisi ni znao da je postojala.
Čovjek ne traži savršenstvo.
Traži kavez s prozorom. Nekog tko će reći: “Ti si moj pokvareni eksponat. Iskoristi me. Pokaži mi koliko sam bio naivan.” I u toj gorkoj spoznaji, u priznanju da smo svi pokvareni satovi, duša pronalazi jedinu stabilnost: znati da te netko voli upravo jer zna sve tvoje kvarove. I čeka da vidi dokle ćeš ići prije nego što se popraviš ili potpuno pokvariš.
Ali lažna ljubav ne čeka. Ona priprema zamjenu. Dok se ti boriš sa svojim kvarovima, oni već traže noviji model. Dok se ti pokušavaš popraviti, oni su već u katalogu. Listaju stranice, traže nešto što neće trebati održavanje.
Lažna je kuća koja izgleda kao dom, a unutra je samo tvornica za proizvodnju krivnje. Ona je majstor laži koji nikad ne pravi isti trik dvaput. Uvijek ima novu masku, novi pristup, novi način da te uvjeri da je ovaj put drugačije.
A ti, umoran od kvarova i popravaka, kao pokvareni radio koji traži signal, okreneš brojčanik srca, nadajući se da će ovaj put melodija biti stvarna. Ali s druge strane, uvijek samo šum.
Matija Gerić
