Mislili smo da je ovaj svijet samo naš, utočište za nas dvojicu u prostranstvu tišine. No, s vremenom smo otkrili da nikada nismo bili sami. Naš mali svijet, za koji smo vjerovali da pripada samo nama, zapravo vrvi od života koji nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe. Tamo gdje nas pozdravlja svaki list…
Baš kao mjesec, pola srca će mi uvijek voljeti mrak , onaj prostor gdje srebrna svjetlost dodiruje sjenu, gdje tišina govori glasnije od riječi, a suze svjetlucaju kao dijamanti na koži noći. Mi smo mjesečeva djeca. Naša srca, poput samog Mjeseca, žive u vječnom plesu sjene i svjetla. Jedna strana obasjana, druga skrivena, ali obje…
Noćas nisam mogao spavati. Ležao sam u tišini, slušao kako sat otkucava sate i razmišljao o tome kako ništa više nije kao prije. Ne mogu točno reći kada se promjena dogodila , je li došla iznenada, ili se skupljala godinama, kao voda koja polako nagriza kamen dok se jednog dana ne uruši cijela litica. Jutros…
Srednja škola. Još jedan prag koji nas je dočekao nespremne, težak poput kamena. “Što sad?” pitam se, dok gledam papire pred sobom. Izbor koji sam napravio djeluje smiješno u očima većine. Neka nova sramota, još jedan razlog za šutnju. A ja više ne želim šutjeti. Nakon što konačno progutam gorku pilulu da sam roditelj djeteta…
Kada sam posljednji put osjetio težinu pisma u rukama? Kada sam posljednji put prstima prešao preko papira, znajući da je netko drugi, negdje daleko, učinio isto? U ovom svijetu beskrajnih obavijesti i brzih poruka, tražim nekoga za staromodno dopisivanje , isključivo kroz pisma. Dok svi ostali jure za najbržim načinom komunikacije, moje srce žudi za…
