Postoji trenutak kad se duša, kao pauk umoran od vlastitih niti, zaustavi. Prekine mrežu koju je godinama tkao, ne zbog poraza, već jer više ne traži plijen. To nije kraj. To je početak najtiše revolucije.
Godinama smo krojili nevidljiva odijela, navlačili ih kao kožu drugog identiteta. Oblikovali smo se prema mjerama tuđih pogleda, šutjeli kad je trebalo viknuti, smijali se kad je trebalo otići. Svaki neodgovoreni poziv bio je lekcija, ne o tome koliko vrijedimo, nego o tome koga više ne trebamo čekati.
Mislili smo da nas je tišina učinila gluhima. A zapravo, u toj tišini smo konačno čuli. Čuli smo vlastiti dah. Otkucaje koje više ne kroji tuđa blizina, nego vlastita prisutnost.
Stojimo u kuhinji. Kava ključa. Šećer se topi, slatkoća koja više ne lijepi prste za šalicu. I sve postaje jasno, oni koji kroz nas prolaze kao kroz prozirna vrata, nikad nas nisu vidjeli. I nisu zaslužili da ih čekamo kao zidovi, spremni prigušiti vlastiti odjek.
Maska pada. Tijesna, napuknuta, izrađena po narudžbi tuđe slike o nama. Ispod nje, lice bez filtera. Oči koje ne traže znak odobravanja, samo pogled prema naprijed.
Shvaćamo, nismo bili prazni. Bili smo zasićeni zabludama. Preopterećeni tuđim očekivanjima, ljubaznostima koje su bile tik pred izdaju, šutnjama koje su zvučale kao obećanja.
Možda je svaki zaboravljeni poziv bio dar. Možda su zatvorena vrata razbila prozor. Možda je pad bio jedini način da dođemo do temelja. Da prvi put nacrtamo nacrt vlastitog doma, iznutra prema van.
Vrijeme više ne prolazi pored nas. Sada teče kroz nas. Postajemo prisutni.
A onaj tko nauči disati bez dopuštenja, postaje vjetar koji strahovi ne mogu uhvatiti, samo osjetiti kako im izmiče kroz prste.
Matija Gerić
