Noć je bila krvava od mjesečine, a grad je disao krhotinama sjećanja. Na uglu ulice, gdje je asfalt plakao pukotinama, sreo sam ga. Pas je stajao nepomično, poput kipa od kostiju i sjene, njegove oči , dvije mrlje mjesečine , skrivale su tugu, ali i mudrost. Bio je više od životinje, bio je glas u tišini koja…
Tiho, poput daha zemlje nakon ljetne kiše, duga se rađa na obzorju. Nebo puca, svjetlost curi kroz ranu od oblaka. Ljubičasta se rasprskava poput školjke koja šapće o moru koje nikad nije vidjela. Crvena se prelijeva kao krv prolivena u nekom starom snu. Žuta treperi poput smijeha koji se guši u sjećanju. Kažu da treba…
Ponekad me pitaju, onako sumnjičavo, s tihim podsmijehom u uglu usana, zašto pišem ovako ogoljeno. Zašto u svakom retku ima toliko tuge, toliko bola? Znaju oni odgovor, osjećam to u načinu na koji skreću pogled, ali ga se boje izreći naglas. Jer nije lako. Nije lako priznati da svi u sebi nosimo isti plamen, da…
Poruke u boci nisu samo glasnici, one su tragovi prstiju nagrizlih od soli, nespretno zapečaćeni pokušaji da se nešto sačuva, makar samo od zaborava. Listovi papira, sklupčani poput iskrivljenih krila kukaca, čekaju struju da ih povede prema nepoznatim obalama. Neke od njih nose jasno ispisanu adresu, kao strelice usmjerene prema svjetioniku. Druge su prepuštene moru,…
Umoran sam. Od praštanja i opraštanja, od tih tihih odricanja koja prstima raspršuju pepeo umjesto da zapale novi plamen.Od očekivanja koja nestaju poput vlati trave pod olujnim nebom.Od uzaludnih maštanja, koja ne umiru naglo, već tinjaju poput krijesnica u daljini, sve dok ih noć ne proguta. Najviše sam umoran od čekanja.Od toga da se ljubav…
Postoje priče koje se šapuću iza zatvorenih prozora, između porculanskih šalica i neizgovorenih osuda. Priče koje ljudi vole oblikovati po vlastitim mjerilima, krojiti ih poput odijela koje nikada neće nositi. U jednoj takvoj priči, majka je otišla. Nije se osvrnula. Nije zastala da pogleda dijete koje je ostavljala, da mu pomiluje kosu posljednji put, da…
Za njih koje vjetrovi lome,mrak sakriva,a one iznutra svijetle
Karlo, moj sin, rođen je s klicom tišine koja nikad ne miruje. Svijet ga je oblikovao kroz prozore autizma, maglovite, izgrebane, kroz koje sunce prodire kao kroz staru harmoniku. Njegovi prsti ne prepoznaju drvo klavira, ali svakog jutra, dok svjetlost još puzi po zidovima, on svira. Zamišlja note koje nikad neće zazvučati, a ipak žive…
Ima ljudi koji žive sa svijetom, dišu zrakom, hodaju pločnicima i broje sate. Oni koji umiju razgovarati s vremenom, kao s nekim tko je sve, a ništa nije. I ima njih, onih drugih. Onih koji su stranci u tom istom svijetu, kojih ništa ne dotiče osim prozirnih obrisa stvarnosti, što se u njihovim očima pretvara…
Karma nije kazna niti milost. Ona ne bira strane, ne zastaje da razmisli. Ne osvećuje se, ne prašta, samo uzima ono što joj pripada. Kao vjetar koji odnosi suho lišće, kao rijeka koja se izlije iz korita i pohlepno odnese sve što su ljudi neoprezno sagradili na njezinoj obali. Gledao sam ih kako se smiju…
