Šutnja reže. Reže kao staklo u crijevima. Reže dok ne ostane samo pepeo riječi. To nije tišina mira, već tišina koja izjeda. Koja grize iznutra. Ostavlja tragove na srcu, na tijelu. U očima koje ne spavaju. U rukama koje drhte. U mislima koje ne prestaju. Prešutiš bol , ne nestane. Samo se zakopa dublje. Uvuče…
Prošlost je teška i uporna. Kao rijeka koja se povlači, ali ostavlja tragove mulja na obali, ona nas sapliće svojim nevidljivim rukama. Koračamo, misleći da smo slobodni, a onda iznenada osjetimo njen stisak, hladan i neumoljiv. Nije to uvijek bol, ponekad je samo tiho, uporno podsjećanje na ono što je moglo biti drugačije, na riječi…
Čežnja je nevidljiva nit što povezuje čovjeka s onim što mu je izmaklo. Tajna sila koja ga drži budnim u dugim noćima, tjera ga da osluškuje vjetar, da traži odjek vlastitih misli u zvuku kiše. Neki će reći da je to ludost. Drugi će samo kimnuti glavom i šutjeti , jer znaju. Nije svima dana…
Volio bih da moje oči mogu slikati. Da svijet oboje bojama onako kako ga osjećaju , bez objašnjenja, bez riječi, samo istinom pogleda. Pogledom bih dotaknuo nebo i ono bi zadrhtalo u nijansama svitanja, oblaci bi se razlili poput razmočene akvarel boje, a sunce bi uokvirilo jutro zlatnim potezom, kao nasmiješeno dijete koje ne zna…
Svaka duša, u svojoj suštini, poznaje mir, taj tihi, nepromjenjivi sklad unutar čovjeka. Kao korijen drveta, neometen vjetrovima iznad, tako i mir, u svojoj suštini, ostaje nepromijenjen. Ipak, kad nemir iznenada poremeti taj mir, kada se unutarnji pejzaž zamrači, tu se javlja glas ega. To je onaj tihi tiranin, nevidljiv, ali snažan, koji nas tjera…
Postoje trenuci kada tišina postane preteška, kada se zidovi skupe i misli zapetljaju u vlastitoj tami. A onda, u toj gustoj tišini, začuješ ritmično tapkanje po podu, osjetiš topli dah na dlanu i znaš , nisi sam. Pas je tu, tvoj vjerni suputnik, spreman da ti uljepša dan ili barem da te toliko prodorno gleda…
Zlo se ne može ubiti. Možeš odsjeći ruku koja je zgriješila, ali zlo ne stanuje u ruci, kao što vjetar ne pripada krošnji drveta koje povija. Možeš ugasiti život, ali zlo ne umire s tijelom. Ono ostaje, lebdi u zraku, taloži se u zidovima soba gdje su donesene presude, šapuće kroz pucketanje svijeća i sjene…
Nije tišina, to je zvuk vlastitog srca kako udara o rebra, poput čekića koji zabija lijes od kojeg ne mogu pobjeći. Svake večeri sjedim za stolom s dva tanjura. Jedan punim, drugi ostavljam praznim. Čekam dok hrana ne postane hladna. Eto koliko dugo treba da shvatiš, nema nikoga. Ona nema miris, ima okus, poput željeza…
Prolazili su dani, a ja više nisam imao nijedne cijele gaće. Nije bilo važno. Držao sam se mišje sreće, jer očito, ako može miš preživjeti s poderotinama, mogao sam i ja. Životne mudrosti s dna ladice donjeg rublja. Jednog jutra, trbuh mi je počeo probadati, oštro i nepopustljivo. Isprva sam mislio da će proći, da…
Prošli su dani, a ja se nisam zapitao , gdje je miš? Kako mu je u njegovim poderanim gaćama? Takve misli obično dođu kasno, kada je kasno. Kada nešto što je bilo blizu, neprimjetno iščezne, a mi tek tada shvatimo da smo ga promatrali, ali nikada zaista vidjeli. Noći su bile hladnije, vjetar oštriji, a…
