Hodala je tiho, korakom koji nije remetio svijet. Kao da je pripadala nekom drugom vremenu, nekom drugom prostoru, onom u kojem se snovi i stvarnost ne sukobljavaju, nego se prepliću. Tlo pod njenim nogama bilo je prolazno, poput magle koja se raspršuje na suncu. Nije ga osvajala, nije ga tražila , samo je prolazila, ostavljajući…
Ona je bila poput mjeseca , svijetlila je, ali nikad potpuno. Dio nje uvijek je bio sakriven, ne zato što se bojala biti viđena, već zato što je znala da njezinu istinu svijet ne može podnijeti. Bila je zagonetka, tiha oluja unutar koje su se sudarali svjetlost i tama, snovi i strahovi. Nije pripadala nikome,…
Dodir. Oluja što gori pod kožom, svjetlost i tama, vatra i spokoj. On je krik koji ne treba glas, čežnja koja ne traži objašnjenje. Njime se ljubi, njime se moli, njime se ostavlja trag. Jer što smo, ako ne bića gladna dodira? Ako ne možemo osjetiti drugoga, kako znati da smo živi? Postoje dodiri što…
U sobi, koja je bila odjednom i tiha i puna starih uspomena, stajao je crveni telefon. Danima je bio poput zaboravljenog predmeta, smiren i nepomičan, kao da nije imao nikakvu ulogu, no u njemu je tinjala težina prošlih dana, ona koja se ne može izbrisati. Zvonio je rijetko, ali kad bi zazvonio, zvuk je bio…
Ležim u krevetu, a tmina me okružuje kao težak plašt. Nesanica dolazi k meni poput vrele djevojke, nepozvane, vruće, s osmijehom koji ne obećava mir. Njezine ruke su nemirne, njezine usne šapuću pozive da ne zatvorim oči, da ne zaronim u spokoj koji mi pripada. U njenoj prisutnosti, snovi postaju daleki, neuhvatljivi, kao nešto što…
Bitanga. Riječ što ne poznaje ni kajanje ni pokajanje, nego jednostavno jest. Čovjek kojeg svijet ni ne prepoznaje, a opet je prisutan u svakom njegovom kutku. Korača stazama koje drugi ne smiju kročiti, odvažan u svojoj neukrotivoj prirodi, poput vjetra što nosi pjesmu slobode, a u njegovoj tišini svi osjećaju huk nade i tuge. On…
Ljubav, taj slatki otrov što uđe u čovjeka tiho, neprimjetno, kao kap vina što klizne niz grlo i ostavi gorak okus. Usamljenost, sjenka bez glasa, uvijek tu, skrivena u uglovima srca, čeka. Svijet, pun nauka i mudrosti, nije pronašao način da izliječi te dvije boljke. Kao da je čovjek osuđen da vječno luta u krugu…
Nasmiješi se svijetu, s trunkom dobrote i tragom gorčine, jer u tom osmijehu leži tajna oprosta, ne one uzvišene, blještave milosti, već oprosta koji diše, znoji se i posrće, a opet se smiješi. To je osmijeh koji stane između dva otkucaja srca, između dvije tišine, kao ptica uhvaćena u trenutku leta. Dok promatraš nesavršenstvo života,…
Čudo. Kažu, događa se onima koji čekaju, ali koliko dugo? Svaki dan gledam kroz prozor kao čuvar na straži, iščekujem to prokleto čudo kao poštar koji kasni već tjednima. U glavi, naravno, vrtim velike slike , možda dolazi nešto što će sve promijeniti, neka božanska intervencija u ovu melodramu svakodnevice. Ali dan za danom prolazi,…
Ovo mjesto, ovaj san koji zovemo stvarnošću, živi u našim mislima poput paukove mreže razapete među trepavicama. Koračamo njegovim ulicama, opipavamo zidove izgrađene od naših sjećanja i vjerujemo da smo budni. Ali budnost je krhka, poput papira natopljenog kišom, na kojem riječi blijede prije nego ih uspijemo pročitati. U ovom svijetu tuga ima svoje ime…
