U početku je postojala samo sigurnost. Ne mjesto, ne vrijeme, nego gustina trenutka u kojem se još može ostati. Ježić je tu sigurnost nosio u tijelu, u načinu kako se sklupča, kako osluškuje svijet kroz bodlje koje čitaju vibracije tla, vjetra i šaptanje lišća prije nego im povjeruje. Sve ostalo bilo je promjenjivo, šuma je…
Postoji trenutak kada gubitak postaje tijelo. Kada srce ne boli metaforom, nego fizički, u svakom mišiću, u svakom dahu, u svakoj kosti. Za viteza koji je godinama nosio ljubav kao svetinju, taj trenutak došao je kada je saznao da je mrtva, ona koju je volio, njegova ruža, koja je posljednji put zatvorila svoje latice. Nije…
Neke riječi postoje samo za dušu, dolaze tiho, bez glasa, i ostaju zauvijek. One ne traže pozornost, ne žele pljesak ni publiku. One šapuću iz najdubljeg dijela srca, polako, poput proljetnog povjetarca što miluje mladice ili kapljice rose što klizi niz latice cvijeta u zoru, neprimjetno, a opet trajno, ostavljajući svjetlost u tišini. Dovoljno im…
Što ako je srce poput stare šalice čaja, napukle od vremena, one koju ne bacaš jer još drži toplinu? U njezinoj dubini ne čeka odgovor, nego pitanje, samo jedno, dovoljno tiho da se ne nameće, dovoljno strpljivo da ne traži odmah ništa zauzvrat. Ono ne dolazi naglo. Pojavi se poput prve kapi kiše na prozoru…
Božić se ne približava ravno. Ne dolazi kalendarom ni datumom. On se uvuče. Uđe u kuću kroz pukotine, kroz kasniji mrak, kroz tišinu koja se zadrži u sobi kad se ugasi svjetlo. Uđe u tijelo prije nego u misao. I tada svi nešto očekujemo, iako rijetko znamo reći što. Govorimo, čudo. Govorimo, nada. A zapravo…
Magla je te noći padala kao gusta, topla tišina, spuštala se na zemlju kao da je netko prosuo mlijeko preko svijeta. Hodao sam polako, osjećajući kako mi se svaki korak raspršuje u toj bijeloj zamućenosti, kao da hodaš kroz misli koje još nisu odlučile svoj oblik. Magla me dodirivala meko, gotovo senzualno, onako kako se…
Rođena sam u ledenom udisaju neba, u trenutku kad se hladni dah oblaka spoji s izgubljenim zrncem prašine što godinama luta visinama. Rađanje osjećam kao tihi pritisak svjetlosti, hladan, ali nježan, trenutak u kojem se nevidljivi vrtlog pretvori u uzorak, u moj prvi, nježni oblik. Ja sam pahulja, dijete oblaka koje hladnoću ne doživljava kao…
U tišini što je prethodila olujnoj bitci, vitez je kleknuo, ne da bi molio, već da dotakne hladnu zemlju koju će zauvijek učiniti svojim oltarom sudbine. Usne su mu dotaknule hladnu zemlju kao pečat, kao zavjet, kao posljednja rečenica koju ispisuje tijelom. Dok je klečao, osjetio je kako zemlja miriše na prah kostiju, na staru…
Ne traži ju. Dopusti joj da te nađe. Onu ženu čije ime još ne znaju, ali čiji se obris ponekad pojavi na rubu jutarnje misli, kao nejasna sjena koja se ne gubi, bez obzira koliko puta uvjeriš sebe da si prestao čekati. Ona ne dolazi kad sve posložiš. Ne pojavljuje se kad misliš da si…
Bio jednom jedan čovjek, nazvat ćemo ga Mata, čije je srce bilo poput knjige pisane nevidljivom tintom. Svi su ga vidjeli, nitko ga nije čitao. Hodao je ulicama kao jesen koja tiho pada, povučen, tih, a u njemu, ah, u njemu! Plesala je simfonija želja koje nitko nije čuo, pripadati nekome, zagrliti nekoga, biti nečiji….
