Tragovi Koji Ostaju Kad Sve Nestane
Ponekad nas slika tragedije može ostaviti bez riječi. Ne zato što nam nedostaje riječi da opišemo ono što vidimo, već zato što nas njen prizor suočava s krhkošću života na način koji ostavlja neizbrisiv trag. Na takvim fotografijama vidimo razrušene snove, trenutke prekinute u svojoj punini, i ono što je jučer bilo sigurno, sada je samo sjećanje u prahu. Zidovi koji su nekad pružali utočište sada su hrpa ruševina, a dragocjeni predmeti koje smo čuvali s pažnjom rasuti su poput beznačajnih komadića. Ali, ono što najviše boli u takvim trenucima nije gubitak materijalnog, već praznina koju ostavlja odsustvo onih koje smo voljeli. Tišina nakon tragedije nije samo tišina slomljenih predmeta, već i ona koja dolazi kad nestane smijeh, glasovi i prisutnost ljudi koji su nam bili sve.
U tišini koja nastane pred takvom slikom, dolazi svijest da ništa u ovom životu nije trajno. Sve materijalno, sve što mislimo da posjedujemo, može nestati u djeliću sekunde. Naši domovi, stvari koje gradimo i kupujemo, novac za koji mislimo da nas štiti , sve je to prolazno. No, kada izgubimo drage osobe, gubitak je neizrecivo dublji. To nije samo razrušen dom ili srušeni zidovi, to je praznina koja se ne može ispuniti ponovnom gradnjom. Nema zamjene za ruke koje su nas grlile, za riječi koje su nas tješile. Njihov gubitak nas podsjeća na to koliko je život krhak, i koliko smo nemoćni pred silom vremena i nesreće.
Nesreće nas podsjećaju na krhkost svega što gradimo i držimo čvrsto, dok zanemarujemo ono najvažnije , međusobnu bliskost i razumijevanje.Takve slike nas pozivaju da se zapitamo, vrijedi li išta osim ljubavi i poštovanja?
Kad jednom izgubimo sve, što nam ostaje? Možda upravo to , osjećaj da smo voljeli i bili voljeni. Sve drugo može nestati preko noći, kao sjena pred zoru, ali ta nit koja nas povezuje s drugima ostaje, i u tragediji, i u prolaznosti.
Matija Gerić
